Proveo sam nekoliko dana u Zavičaju koji mi je pružio topli osmijeh i tišinu koja mi puno toga govori. Primijetio sam kako jako malo očekuje od nas, ali mu mi na žalost još manje pružamo. Želimo da nam on sve dadne, samo da bi ga mi nekada posjetili.
On je svakako i za to zahvalan, ali doista zaslužuje puno, puno više bar od mene i moje generacije. Mi očekujemo njegovu ljubav samo što dođemo i kažemo mu, evo opet smo tu.
Nije to ono što on želi.
Stoga sam odlučio da i nešto uradim. Uzeo sam u ruke male i velike škare te aku pilu i orezao šljivik. Ne zato što nemam novca da to platim (jer me više košta odlazak već jedna dnevnica), ali sam to uradio iz ljubavi.
Iz ljubavi prema Zavičaju i ljubavi prema plodovima koje mi svake godine u izobilju pružaju. Ne pijem alkohol ali volim sokove i domaći pekmez kojemu nema konkurencije.
Vjerujte da sam kroz taj rad osjetio svu Zavičajnu radost ali i tugu, tamu i bol koja je tu ostala. Radio sam i razmišljao i o žrtvama Drugog svjetskog i Domovinskog rata.
Uvijek mislim na njih i s ponosom ih se sjećam. Hvala im za sve što su učinili umjesto mene i umjesto nas. Hvala im i za ono što najviše trebamo, a to je MIR među svima nama, MIR koji nikad više ne smije biti izgubljen. To nam je svima dug prema onima kojih više nema.
Mišo Perak