Župa Garevac, smještena u Bosanskoj Posavini pored Modriče, ima bogatu, ali i izuzetno burnu povijest koja je duboko oblikovala identitet njezinih stanovnika. Župa Garevac utemeljena je 1863. godine, odvajanjem od Modriče. Kroz povijest je bila duhovno središte ovog dijela Posavine, no njezina povijest obilježena je velikim stradanjima:
Drugi svjetski rat i Burića štala:
Garevac je simbol stradanja hrvatskog naroda u Posavini zbog događaja u svibnju 1945., kada je bez suđenja ubijen velik broj mještana i vojnika. "Burića štala" danas stoji kao spomen kapela, mjesto na te žrtve.
Domovinski rat:
Tijekom 1992. godine, župa je potpuno okupirana, stanovništvo protjerano, a župna crkva do temelja spaljena i objekti razoreni.
Povratak i obnova:
Nakon rata započeo je mukotrpan proces povratka i obnove. Današnja crkva, posvećena Mariji Majci Crkve, simbol je ustrajnosti i vjere Garevljana.
Župnik don Ilija Matanović, započeo je 2001. godine obnovu župnog dvora i potpuno porušene i spaljene župne crkve. Često je znao reći kako je spavao na betonu i jeo iz plastičnih tanjura kupljenih na koridoru. Nije to bila samo izreka, bla je to tužna istina.
Zatim u župu dolazi velečasni Filip Brajinović koji je bio ključna osoba suvremenog Garevca. Rođen je u obližnjoj Gornjoj Dubici, što ga čini djetetom ovog kraja, a u Garevcu je služio dugi niz godina.
Njegov doprinos i osobnost:
Graditelj i obnovitelj: Pod njegovim vodstvom dovršena je obnova župne crkve i tornja, izgrađen je moderni župni dvor i dosta je pomogao pri obnovi Otvorene kuće (centar za dijalog i kulturu).
Čuvar sjećanja: Filip Brajinović je neumoran u očuvanju sjećanja na žrtve Burića štale. Svake godine predvodi komemoracije i brine da se povijesna istina ne zaboravi. Vlč. Filip Brajinović je u Garevcu ostavio neizbrisiv trag, a njegova uloga u očuvanju sjećanja na žrtve Burića štale je neupitna. Za mnoge vjernike, on je neraskidivo vezan uz to mjesto.
Situacija oko zabrane ili zaustavljanja izgradnje spomenika (biste ili spomen-obilježja) vlč. Filipu obično nije motivirana brisanjem njegovih zasluga, već se radi o složenim crkvenim propisima i trenutačnim odnosima unutar Vrhbosanske nadbiskupije.
Vlč. Filip je bio pastir povratnika. Njegova uloga nadilazi klasičnu svećeničku dužnost. On je motivator malobrojnih povratnika, glas onih koji su ostali i most prema Garevljanima koji su danas raseljeni diljem svijeta (tzv. "Garevačka dijaspora").
Zanimljivost: Župnik Brajinović poznat je po svojoj neposrednosti i energiji. I ako je bio teško bolestan ipak se trudio pokazati svojim primjerom kako se voli rodni kraj.
Kanonsko pravo i liturgijska pravila
Ovo je najčešći formalni razlog zašto Crkva ima stroga pravila o postavljanju spomenika unutar sakralnih prostora (crkvenih dvorišta i kapela):
Centralnost Krista i žrtava: U prostoru kao što je Burića štala, koji je pretvoren u spomen-kapelu, Crkva inzistira da fokus mora biti na Oltaru (Kristu) i žrtvama (mučenicima) koje se komemoriraju.
Postavljanje slike na postojeći spomenik svećeniku Filipu (koliko god on bio zaslužan) na mjestu gdje se tražilo ispred crkve ponekad se tumači kao skretanje pozornosti kao stvaranje "kulta ličnosti", što Crkva nastoji izbjeći.
Procedura: Prema kanonskom pravu, nikakav spomenik ne smije se podići na crkvenom zemljištu bez izričitog pismenog odobrenja Ordinarijata (Nadbiskupije). Ako je inicijativa krenula od vjernika ili udruga bez prethodnog odobrenja konačnog nacrta od strane Nadbiskupije, projekt se automatski zaustavlja.
Današnji župnik don Ivan Tomić nije dao pismenu suglasnost niti je tražio odobrenje od Vrhbosanske nadbiskupije koju je tražio Mišo Perak da može postaviti sliku na postojeći spomenik ispred crkve već mu je osobno kazao da on to može postaviti bez odobrenja što je druga strana odbila.
Stav Vrhbosanske nadbiskupije često je taj da je svećenik "sluga beskorisni" (kako kaže Evanđelje) koji radi za Boga, a ne za svoju slavu. Zbog toga su biskupi često rezervirani prema podizanju spomenika svećenicima dok god postoje živuće generacije koje ih pamte, preferirajući da njihova djela (poput obnovljene crkve i same kapele) budu njihov istinski spomenik.
2. Sukob nadležnosti (Udruge vs. Župa/Nadbiskupija)
U Garevcu postoji određena napetost između crkvenih vlasti (Župe/Nadbiskupije) i civilnih udruga (poput udruge Posavskih Hrvata Garevac 45 koje okupljaju Garevljane:
Crkva želi da Burića štala ostane primarno mjesto molitve i vjerskog pijeteta pod kontrolom Župe.
Često se događa da Nadbiskupija odbija projekte koje financiraju ili vode civilne udruge ako to znači da bi te udruge imale "vlasništvo" ili upravljačka prava nad spomenikom unutar crkvenog posjeda.
Nedavne informacije sugeriraju da je Nadbiskupija (i trenutačni župnik) odbila određene projekte kao što je preuzimanje zemljišta od Udruge PH Garevac 45 jer ne žele preuzeti "formalne i moralne obveze" za projekte koje nisu sami inicirali ili koji se ne uklapaju u njihovu viziju uređenja prostora.
Zabrana nije čin nepoštovanja prema žrtvama Burića štale. Vjerojatnije je riječ o birokratskoj i principijelnoj odluci Nadbiskupije da se:
1. Zadrži fokus Burića štale isključivo na žrtvama.
2. Spriječi izgradnja objekata na crkvenoj zemlji bez potpune kontrole Nadbiskupije.
Što se može učiniti?
Obično je rješenje u kompromisu: postavljanje spomen-ploče ili biste na javnoj površini (općinskom zemljištu) u blizini crkve ili Društvenog doma, gdje crkveni zakoni ne vrijede, ili pronalazak diskretnijeg rješenja unutar župe koje bi Nadbiskupija odobrila (npr. spomen-ploča u dnu crkve, a ne vanjski spomenik).
Po svemu sudeći teško će biti izgraditi ono što žrtve zaslužuju, a mi im to možemo pružiti.
Mišo Perak