Intervju s fra Josom Oršolićem, župnikom Tišine
Nedavno, točnije 5. srpnja 2011. slavili ste 25. godišnjicu svećeničkog života, na čemu Vam još jednom od srca čestitamo. Pred nama je proslava Patrona župe (8. listopada), pa je ovo dobra prigoda da na trenutak zastanemo kako bismo se osvrnuli na pređeni put i uprli pogled u budućnost. Stoga bismo Vam postavili nekoliko pitanja.
- Iza Vas je četvrt stoljeća nesebičnog služenja Crkvi, Bogu i narodu. Za jednog svećenika, pretpostavljam, nema ljepšeg trenutka od ovog u kojem ste Vi, pa evo, dajemo Vam malo prostora da zahvalite Onome koji Vas je pozvao, našem Nebeskom Ocu, za dar Vašeg svećeništva, a ujedno i da nama, Vašim župljanima, kažete kako vidite vrijeme koje je iza Vas? Recite na nešto više o sebi i o Vašem svećeničkom putu.
Od kada znam za sebe uvijek su bili predamnom neki ciljevi: završiti osnovnu školu, završiti srednju školu-maturirati, završiti fakultet, zarediti se , imati mladu misu. A onda su se redale službe: kapelan u Kraljevoj Sutjesci, Novom Šeheru, pa odgojitelj studenata na našoj teologiji u Samoboru, pa samostanski vikar u Tolisi i zadnjih osam godina župnik u Hrvatskoj Tišini.
I onda odjednom vidiš da si u službi Bogu i narodu punih 25 godina i da je to nekakav lijep broj godina ali i raznih događanja.
Iskreno sam zahvalan Bogu što mi je sve to podario, svima koji su za mene molili, ali i svima koji su trpili – podnosili moje ljudske nedostatke, slabosti, propuste.
Moglo je sigurno mnogo toga biti i drugačije, ali ja nisam znao. Trudio sam se biti dosljedan geslu koje sam stavio na mladomisničku sličicu: «Činiti ono što bi želio da i meni drugi učini!» Vjerujem da sam barem djelomično uspio u tome.
- Generacije srednjih godina možda se još sjećaju, ali mlađi zasigurno ne znaju da ste u ranim danima svog svećeništva bili član među mladima iznimno popularne grupe VIS 'Jukić' i da ste koncerte održavali i u našoj župi. Mnogima još u ušima odzvanja prekrasna 'Pjesma nad pjesmama' koja je, naročito među mladima, bila veliki hit. Kakva su to bila vremena, možete li podsjetiti i sebe i nas?
Vis JUKIĆ je u jednom trenutku malo zapao u krizu. Kako sam se već od novicijata malo intenzivnije bavio sviranjem (gitara i klavijature) i nešto već i naučio zamolio sam tadašnjeg meštra fra Benedikta Vujicu da formiramo novi sastav, novu postavu. On je to i dozvolio. Naime, mi Posavljaci nismo baš na nekom glasu ni kao pjevači, a ni kao svirači. Zato je on vjerojatno i mislio: pokušajte, pa ako ide, ide, ako ne bude išlo, nikom ništa. Tako je i bilo. Sabrao sam ekipu koja je intenzivno vježbala i već na ljeto nastupili smo na desetak mladih misa. I tako smo svirali 3-4 godine, na preko trideset mladih misa i u drugim raznim prigodama, patroni i razne proslave po župama. Neke pjesme koje su tada nastale (Svakidašnja jadikovka, Božićna noć, Sveta noć, Zastanite noćas i dr.) poslije sam snimio na župi Novi Šeher s grupom Alfa. Nastupi u Jukiću nisu bili nimalo laki, ali su mi pomogli da se oslobodim treme koja me dugo pratila, kao i da posjetim skoro sve župe naše provincije. To je jedno veliko iskustvo vođenja grupe-sastava, kao i samog organiziranja nastupa i mnogo toga što mi je kasnije dobro došlo za pastoralni rad.
- Kada ste u jesen 2003. preuzeli ovu župu, bila je to župa bez svojih vjernika: jedni su pobijeni, drugi raseljeni, župna crkva srušena, srušene i kapele, porušene su i sravnjene sa zemljom sve obiteljske kuće ove župe. Što se i koliko toga od tada do danas promijenilo u životu župe?
Na personalnim promjenama 2003. godine svi su nekako okretali glavu od Tišine. Meni je to izgledalo kao dobar izazov da iskušam svoje ljudske i svećeničke kvalitete. Naime, kad si kapelan, župni ili samostanski vikar, onda uglavnom radiš što ti drugi govore, a za svoje ideje se treba grčevito boriti. Međutim, kao župnik imaš priliku i sam o nekim stvarima odlučivati. Tako je Tišina došla kao pravi izazov. Preživio sam rat i vjerovao sam da mi se ta glupost ponovno ne može dogoditi. Malo sam samo zaboravio da rat i dalje traje, samo što se više ne puca vatrenim oružjem, nego hladnom nemilosrdnom politikom. No, nisam se bojao. Odlučno sam krenu najprije moliti i pozivom vjernika koji su se vratili da svakodnevno molimo krunicu za obraćenje, mi i obnovu župe. Do dan danas to činimo. I tako je sve krenulo. Već do Božića osposobili smo župnu kuću i ja sam se uselio uoči Badnjeg dana 2003. godine. Sa dvije vrećice stvari sam izašao iz samostana. Fratri su me pitali: «Kuda ćeš ti to?» «Idem, rekoh, u Tišinu. Ako se sad ne vratim i tamo ne nastanim, neću nikada.» Tako je i bilo. Kuća je još bila vlažna, tek ožbukana i okrečena, mnogo toga nije bilo ni završeno, ali mi ništa nije smetalo.
Dobro se sjećam prvog jutra. Nešto malo iza šest sati, prakaratur Tado Bartolović je pozvonio. Pitao sam ga kroz prozor na: «Tko je? Šta zvoniš?» On je odgovorio: «Ujače, Tado je, ne boj se ništa. Samo sam došao da vidim jesi li živ. Ja i moja baba smo se cijelu noć molili da ti šta ne bude!» Tad sam tek shvatio gdje sam ja to došao. No, nije bilo povratka, više se nema kuda, ne može se natrag.
Za blagoslov kuća je bilo lijepo. S prakaraturima sam obišao sela, upoznao ljude, vidio tko sve ima, gdje se tko nalazi, koliko je župljana u župi. Bio sam prilično zadovoljan. Majstori su još skoro cijelu zimu postavljali pločice na gornjem katu, pa je i ta zima nekako prošla.
- Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini, koji sa ovom šačicom povratnika nešto poduzima po pitanju obnove života u župi. Kako osobno doživljavate proteklih osam godina, koliko ste u župi? Je li ih bilo teško proživjeti? Je li se ikada javio zamor? Jeste li ikada, ne kao svećenik nego kao čovjek, pomislili na odustajanje?
Kroz sve ove godine najviše sam se uvjerio kako sve što se radi s ljubavlju, koliko god bilo teško, ima smisla. Bog uvijek čovjeku daje više snage nego što očekujemo i sve okrene na dobro. U početku sam, možda i s pravom, bio malo ljut na one koji bi mogli obnavljati, pomoći obnovu, surađivati, a to ne čine. Kasnije sam prestao i misliti na njih. Prije par godina u Kukuruzarima sam čak rekao: «Ne trebate Vi nama.» Ljudi su se malo zgledali. «Da, ne trebate Vi nama nego sebi, svojoj kući svojoj njivi, svojoj djedovini, svojoj baštini!» Naime, obnova crkvenih objekata ide mnogo bolje i brže nego što sam i mislio. Kamo sreće da se infrastruktura i sela barem približno obnavljaju. Civilne vlasti više radi protiv obnove i povratka nego što pomažu.
Ali svi trebamo ponijeti svoj križ, prihvatiti njegov teret, izazov, ako se želimo potvrditi kao ljudi a pogotovo kao kršćani. Sad tek dobro vidim koliko nas je kršćana, a kako malo živimo svoj ljudski život, a kamo li kršćanski.
Sve su ove godine bile i teške i lake. Bilo je dana kad se nije znalo što, kuda i kako? No, poslije krunice i sv. Mise sve je ponovno imalo svoj smisao i tako iz dana u dan. Malo pomalo, mic po mic i evo ga: jedna župna kuća, druga župna kuća, jedna filijala, druga filijala, župna crkva. Nisam ja tu ništa, Bog je sve to dao, a ja sam samo sudjelovao u njegovom djelu stvaranja. Sad vidim kako smo maleni i neznatni, a nekad pomislimo da bez nas ništa ne može pa budemo zapreka Božjem djelovanju, umjesto da mu se potpuno predamo kako bi preko nas pokazao svoju veličinu, svoju neizmjernu ljubav.
- Činjenica je, i to je vidljivo na svakom koraku, mnogo toga se napravilo, izgradilo, renoviralo. Mnogi izbjegli župljani zapravo ni nemaju pravu predodžbu o tome što se dosad napravilo, pa bih Vas zamolio da nam ukratko kažete što se sve dosad uradilo, tko je za što zaslužan, te od kuda novac za tako velike poduhvate?
Ponavljam sebi i drugima: Nismo mi nikakvi ni ljudi ni kršćani ako gledamo u ruševine i ništa ne činimo! Ljubavlju moramo pobijediti zlo, sve što je porušeno, duhovno i materijalno obnoviti da bude veće, ljepše i bolje nego što je ikada bilo. Samo tako možemo ispuniti svoj život i nadvladati zemaljske protivštine. Još mislim da je učinjen samo jedan mali dio od svega onoga što se može i što treba učinit. Umorim se kad sebe stavljam kao onoga koji to nešto radi, a ne Oca nebeskoga i kada se previše uzdam u svoje sposobnosti, a znam kako je čovjek jedno malo, krhko i slabo stvorenje. Često sam mislio treba li nešto ili ne treba, treba li ovolika crkva, treba li filijala, stara župna kuća, treba li sve to? Takve sumnje i pitanja bila su samo na početku. Sad ih više nikada ne bih postavio i jasno vidim da je trebalo sve to možda i više i bolje, a svakako malo i drugačije u smislu da se moglo više angažirati, pa i natjerati domaće ljude da isto porade i na svojim mjesnim zajednicama i na svojim domovima, a također više utjecati na širu društvenu zajednicu. Međutim, kad vrijeme za nešto prođe onda ne treba za njim žaliti nego se mora ići dalje.
A novac! To se i ja pitam. Započeo sam obnovu ovih ruševina sa 7,5 tisuća eura. Toliko mi je otprilike predao fra Pero Baotić 2003. godine. Mislim da je to dar koji je vlč.mr. Mijo Blažanović poklonio od svojeg srebrnog jubileja. Pred nama je bila ruševina crkvenih objekata koja je procijenjena od stručne komisije na 1,5 mil. KM. U sebi sam molio ovako: «Gospodine, pomozi nam da sve ovo obnovimo Tebi na slavu i na dobro ovoga naroda koji se vratio i onih koji su nam namrli ovu baštinu!» Krenuli smo samo računajući na Božju pomoć i dobre ljude i uvjerili se da nas Bog nikada ne zaboravlja ali također da postoji i mnoštvo dobrih ljudi! Hvala Bogu i svim koji nam pomažu molitvom, darovima, lijepim riječima!
- Imate li konkretne podatke o broju obnovljenih kuća na području župe? Koliko se župljana dosad vratilo u svoje domove?
Kad bi se mene pitalo i kada bih ja odlučivao o kućama do sada bi sve bile obnovljene, jer je ova država i regija primila pomoć za obnovu svih kuća. Međutim, mnogi su primili pomoć, a da je nikada nisu ugradili ili je kvaliteta materijala bila tako slaba da se nije moglo s njim ništa učinit. To pokazuje propuste kako u dostavljačima tako i u našoj borbi i želji da se vratimo. Isto tako još uvijek djeluju sile zla koje su protiv bilo kakve obnove, a pogotovu povratka i budućnosti na ovim prostorima. Naime, ovaj naš živalj, vjernici iz naše župe, su u par godina dva puta protjerani: prvi puta iz svojih sela, a onda još jedanput iz Domaljevca gdje ih se veliki broj na neki način zaustavio. I što je još žalosnije progon i dalje traje jer ni smještaj u Kukuruzarima nije trajno rješenje i odatle su mnogi morali ići dalje. To sve govori da se trebalo svim silama boriti za opstanak. Ako se nije uspjelo obraniti u ratu, onda se moralo poslije rata vraćati na sve moguće načine. Ni danas nije kasno za one koji stvarno imaju želju, volju i barem malo hrabrosti.
- Znamo da bez spremnosti na djelovanje svih nas nema ni obnove, barem ne onoliko koliko bi je moglo biti. Jeste li zadovoljni dosadašnjim sudjelovanjem župljana u obnovi života u župi?
Ako bi se gledalo koliko je župljana u župi i što je sve učinjeno to je daleko iznad prosjeka po drugim selima i župama. Međutim, kad se sjetim s čime sam počeo i što je sve učinjeno u ovih osam godina onda je velika razlika između crkvenog i civilnog područja. Naime, što se tiče crkvenih objekata skoro je sve obnovljeno. A što se tiče civilnog područja tek možda deset posto: od oko 1000 prijeratnih kuća obnovljeno je i nastanjeno nekih 170., od prijeratnih 5.000 ljudi vratilo se oko 450. Škole su doduše obnovljene i bolje su nego prije rata, ali nema niti jednog đaka, cesta je obnovljena samo u Novom Selu, urađen put do groblja u H. Tišini koji nije bio asvaltiran prije rata i obnovljen dio puta kroz Tišinu. Elektromreža niti u jednom selu nije završena, osvijetljeni su tek centri sela. Većim dijelom je obnovljen dom u Gornjem Hasiću i gradi se, pod krovom je čitaonica u Donjem Hasiću, a za dom u Novom Selu je postaljen temelj. Nažalost, osim Ilije Petrića koji je otvorio pekaru i još uvijek radi, nitko se drugi nije udostojao niti jedno radno mjesto otvoriti, pokrenuti nekakav projekt kojim bi se bilo tko uposlio.
- Pretpostavimo kako je netko od župljana voljan vratiti se. Međutim, kuća mu je uništena, sredstava za obnovu nema i iz tog razloga sve stoji. Postoje li u župi bilo kakvi programi vezani za poticanje povratka i za pomoć u obnovi? Ako postoje, možete li o tome reći nešto više? Možete li nam konkretno reći kome i gdje se treba obratiti za pomoć; koji preduvjeti moraju biti ispunjeni da se pomoć uopće može zatražiti i naposljetku kakve su šanse da se pomoć za obnovu uistinu i dobije?
Po dolasku u župu iznenadio sam se pričom kako se ljudi neće vratiti, kako se ne smiju vratiti, kako se nitko ne želi vratiti. Onda sam vidio da preko 500 zahtjeva leži u općini Šamac, a pomoć i dolazi i ne dolazi. I tako su tekle godine dok stvarna pomoć nije prošla. Sad kad se malo taj led otpora istopio i kad se ljudi sve više interesiraju za obnovu i povratak stvara se druge vrste otpor: nema više donatora, ljudi su već se pomalo i posnalazili, itd. No, ipak se nešto događa. Sve je više onih koji ne čekaju nikoga i ne traže donaciju po nekakvim kancelarijama koje ništa ne daju osim lažnih obećanja. I tako se vide na desetke kuća koje se raščišćavaju, obnavljaju, grade po svim našim selima.
Čak sam vidio kako se i oni koji su prodali svoje kuće navrate barem da naprave koju fotografiju ili dođu malo u svoje selo vjerojatno da odmore dušu!
- Trudite se pomoći onima koji bi se željeli vratiti. Međutim, mnogo štošta je prepreka u vašem radu i angažiranosti oko povratka. Dojam je kako je opstrukcija povratka od strane lokalne uprave prisutna na svakom koraku. Ima li, prema vama, diskriminacije u postupanju vlasti prema povratnicima?
Do sada sam od lokalne vlasti čuo samo konstataciju kako nedostaje 10.000 predratnih žitelja općine Bosanski Šamac. Niti jednom rečenicom nisam čuo što će se sve učiniti da se pomogne ljudima koji su ovdje, a kamo li kakav je program obnove i povratka. Naime, smiješno je i očekivati od onih koji su gradili strategiju progona, da će sada imati nekakav plan obnove. I još je čudnije i besmislenije kad se budućnost gradi na takvim stvarima. Onaj tko je drugoga protjerao i sebe je protjerao. Onaj tko je učinio zlo bilo kome, najprije ga je sebi samome učinio. Rješenje postoji. Treba se barem ispričati za učinjenu nepravdu, pozvati ljude na pomirenje, tražiti oproštenje i realno podijeliti pomoć koja pristiže.
Od svega toga do sada nije učinjeno skoro ništa. Još nisam čuo da je itko od aktualne vlasti rekao: «Ljudi moji, oprostite za ovo što je bilo u ratu. Hajde da zajedno pronađemo rješenje, izlaz iz ove teške situacije koja ne dogovara nikome.» Nažalost, još nitko nema hrabrosti otvoreno pozvati protjerani svijet na obnovu i povratak jer se boje da će trebat nešto i pružiti tome svijetu.
Npr.: Godinama tražim crkvene knjige, arhivu, crkvene predmete. Do dan danas, osim obećanja, ništa. Priča o ratnoj šteti je mrtvo slovo na papiru. Ni državne vlasti ne žele uopće o tome razgovarati a kamo li lokalne., itd. Problemi se trpaju pod tepih, neka ih pojede zaborav. A to nije nikakvo rješenje.
- Koji se problemi najčešće pojavljuju kada je u pitanju povratak Hrvata u općinu Šamac (Bosanski Šamac)? Što odgovornima valja još činiti da se stanje promijeni na bolje, da se ti problemi riješe?
Ponavljam, još niti jednom riječju nitko se nije ispričao za progone i stradanja. Ima se dojam kao da je to tako moralo biti ili čak da su sami žitelji ovoga kraja tako htjeli ili još gore: to je netko drugi učinio, mi tu ne smijemo ništa mijenjati, pravdaju se sadašnje vlasti u Šamcu. Međutim, svima je poznato da sam grad i općina nemaju budućnosti sa ovakvim stanjem i ovom infrastrukturom. Grad je postao jedno malo veće selo, a ruševina još uvijek, i u gradu, strše na sve strane.
- Treba se ljudima predstaviti kao vlast koja brine za svakog čovjeka, pogotovu pozvati one koji su prije rata živjeli na ovim prostorima,.
- Pozvati ljudi i stalno ih iznova pozivati na obnovu i povratak.
- Otvoreno reći gdje su učinjeni, do sada, propusti, i zajednički tražiti rješenje.
- Izmiriti sva dugovanja i dati ljudima adekvatne plaće i mirovine.
- U cijeloj BiH teška je gospodarska situacija. Što se tiče naše župe i ovoga kraja, posebno je teška. Zanima me vaše mišljenje: ima li diskriminacije prema povratnicima u pogledu zapošljavanja?
Diskriminacija je na svakom koraku. Pokušali su se neki i zaposliti. Malo rade, plaća mala, ima je ili nema i takvi su odustali. Ipak, kakvog – takvog posla ima za sve koji hoće raditi. Od svih povratnika samo je jedan čovjek obnovio svoju radnju. Ima i drugih stvari koje se mogu oživjeti, ali se ne oživljavaju. Vjerujem, da ima i onih koji mogu pokrenuti nekakvu malu firmu, ali se to još nije dogodilo.
Svi koji su radno sposobni i žele raditi i rade! Nitko u župu nije došao da je tražio posao a da ga nije našao.
- Od prijeratnih preko 5.000 župljana dosad ih se u župu vratilo tek nešto oko 450, dakle niti 10% od prijeratnog broja. Većina njih koji se nisu vratili u međuvremenu su si egzistenciju osigurali u Republici Hrvatskoj, mnogi i po zemljama zapadne Europe, odakle se, čini se, ni ne namjeravaju vratiti. Kako vi, kao svećenik, gledate na taj “problem”? Da li je grijeh ne vratiti se na svoje? Ili je slobodna volja ljudi da se opredijele za mjesto svog stanovanja ipak nešto jače?
Ovi prostori su «oslobođeni» od Hrvata i svih drugih koji nisu imali snage da brane svoje. Tko je kriv ne treba dokazivati. Svi smo pomalo krivi: jedni što su vjerovali i tumačili da neće biti rata, drugi što su se slabo organizirali, a treći što su i sa očuvanih prostora još dalje protjerani. U svakom slučaju nismo imali snage oduprijeti se zlu koje nas je snašlo.
Međutim, to zlo rata je prošlo a onda smo prihvatili: izbjeglištvo, socijalu, tuđe kuće itd. Podlegli smo napasti, da je sve to bolje od borbe za obnovu i povratak.
- ''Nema tamo života!'' ili ''nikad u Republiku Srpsku'', koliko puta čujemo te uzrečice. Nije lijepo ni lako živjeti u svijetu bez nade i stoga je pitanje kako probuditi nadu, kako probuditi svijest da može biti i drugačije, da se nešto može i promijeniti. Kako gledate na te i slične uzrečice onih koji tako pravdaju svoje nevraćanje? Drugim riječima, kako promijeniti svijest pojedinca koji ili ne želi ili neće ili ne može shvatiti da je u vlastitom domu najljepše?
Nije ni ljudski ni kršćanski pustiti da po našim selima strše ruševina, drača i korov. Ovo poratno vrijeme jasno pokazuje koliko nam je stalo do našega. Onaj tko iskreno nastoji vratiti se i svoje obnoviti on to i učini. Najprije treba oprostiti, a onda sve ide lako. Tko spominje razloge na vraćanja, njemu nije ni stalo do povratka i obnove nego opravdava svoju lijenost i slabost.
Kada bi se iskreno borili za život bilo bi ga još više po ovima našim selima. Ipak, htjeli priznati ili ne: ljudi koji su se vratili oni su ponovno oživjeli našu župu. Kada bi se svi uključili bilo bi idealno, ali i ovako nije lošo, jer ima krajeva gdje je sve mnogo gore, ali ima i krajeva gdje je sve mnogo puta bolje.
To što se netko ispričava ili kaže «nema tamo života» taj ništa ne zna o životu. Živjeti se može i u pustinji, samo pod kojim uvjetima? A vlasti ove, pa vlasti one, sve se one mijenjaju. To sve bude i prođe. Sve su vlasti dobre najprije sebi a onda nešto malo drugima. Međutim, uvijek ostaju ljudi sa svojim ružnijim ili ljepšim pričama.
Žalosno je što smo bili slabi(ći) u naletu rata, ali je još žalosnije što se potvrđuje da smo sami sebe izdali i prodali jer nemamo snage ni u miru vratiti svoje!
- Gledajući opustjela hrvatska sela, stječe se dojam da je budućnost na ovim prostorima, barem kada je u pitanju budućnost hrvatskoga naroda, upitna. Ima li mjesta strahu za budućnost? Može li se što promijeniti nabolje? Ima li nade da će biti bolje? Da li će biti još povratka i povratnika? Pitanja ovakvih i njima sličnih je bezbroj. Odgovora je, vjerujem, isto toliko. Što će po Vama donijeti naredne godine? Kakvu Župu vidite, a kakvu biste je željeli vidjeti?
Budućnost uopće nije upitna. Upitni su samo neki koji misle da od njih budućnost zavisi. Ovaj prostor je stoljećima Hrvatska Tišina sa svojim selima i bit će tako. A na njemu će, ponavljam, živjeti hrabri i dobri ljudi koje nitko ne može protjerati kao što je to upravo i sada. Može netko sasmo pokušati da to učini, ali oni će se opet vratiti.
Ja, vjerujem u Božju providnost i da Njemu sve pripada. Kao što nas je pustio da podlegnemo ovome zlu ili je možda previše računao na našu snagu, tako isto jednog dana može taknuti srca i pameti žitelja ovih krajeva da se u par dana ili mjeseci svi vrate svojim kućama. Ja to iskreno želim i vjerujem da će se to i dogoditi.
Znam da ima ljudi, a i sam pokušavam takav biti, koji kažu: ja iz svoje Bosne (sa svog praga) ne idem nikuda. Tako isto može se dogoditi da uz ovih 10% koliko nas je sada i onih 90% po svijetu kaže: «Ja idem svojoj kući, svojoj župi, svojoj domovini, dosta mi je ovog lutanja po svijetu!»
I to bi već davno bilo kad bi malo više cijenili svoju djedovinu, svoju kuću, svoju župu!
Sad su župni objekti i veći i ljepši nego što su ikada bili: župna crkva, dvije filijalne crkve, dvije župne kuće. Ja tako vidim i svoju župu, samo možda još malo treba biti strpljiv!
To će sigurno jednoga dana i biti!
- Unatrag nekoliko godina redovito se održavaju susreti povratnika župe Tišina. Tim susretima u pravilu nazoče i dužnosnici na najvišim razinama vlasti. Sudeći prema izvješćima, na dosadašnjim susretima „palo“ je mnogo obećanja i izrečeno je mnogo lijepih riječi. Prijeđe li se s riječi na djelo? Pomažu li pozvani uistinu ili su ti susreti, kako se često čuje, samo još jedna prilika za njihovu osobnu promociju?
Susreti su prilika da se najprije dođe, čuje nešto, a može se i pitati. Onoliko koliko smo zainteresirani toliko nam i vlasti dolaze i nude svoje odgovore. Još nije bilo susreta da nitko od vlasti nije došao, ili da se barem nešto nije promijenilo.
Kada bi bili malo uporniji u svojim zahtjevima, brojniji na susretima i glasniji u svojim potraživanjima, sve bi bilo bolje.
Puno vremena je trebalo samo da promijenimo neka mišljenja i to: kako ima mnogo onih koji se žele vratiti, kako je ogromna nepravda učinjena ovim prostorima, kako smo prepušteni sami sebi, itd. Samo da smo te neke stvari uspjeli kroz ove godine susreta učiniti već je nešto.
- Više puta dosad, pa nekoliko puta i preko stranica koje osobno vodim, slali ste pozive za zaštitu ljudskih prava, koja su na ovim prostorima, to se vidi na svakom koraku, uistinu dobrano ugrožena. Živimo, na žalost, u vremenu u kojemu odgovorni najradije zatiskuju uši i ne žele čuti za stradanja niti odgovoriti na vapaje za istinom i pravdom. Ima li odaziva s adresa na koje su pozivi upućeni? Kako mjerodavne institucije reagiraju na zahtjeve? Trudi li se itko smiriti pučanstvo uznemireno zbog osjećaja obespravljenosti, pogaženosti njihovih osnovnih ljudskih prava?
Za svoje i svoja prava treba se zdušno boriti. Provjereno je da nismo dorasli vremenu i prilikama. Niti jedan školovaniji čovjek nije došao na ove prostore da zastupa interese ovih ljudi pa i svoje vlastite. Negdje su po velikim gradovima svijeta gdje je to unosnije i isplativije. Prodaju pamet po svijetu. Kao što i mnogi naši župljani, recimo, «zarađaju» pare u velikim firmama a nikako da nešto od toga ulože u ove krajeve.
Na dopis o ljudskim pravima oglasili su se mnogi. Odgovori nisu baš ohrabrujući, ali ću ih i dalje tražiti. Možda nas netko ipak čuje! Ljudska prava se ne mogu tražiti od onih koji su nam ih oduzeli. Njih se mora natjerati na neki drugi način da nam vrate ono što nam pripada, ono što su nam oteli, ukrali!
- Rane jesu duboke, uspomene jesu teške, pamćenje jest nepotkupljivo, ali koliko god dvije posebnosti, dva susjeda, dva naroda, koliko god da su bili zakrvljeni, moraju u svojim odnosima imati novi početak. Donedavno smo se ubijali, a sada moramo živjeti zajedno. Da bismo živjeli zajedno, moramo oprostiti jedni drugima. Oprostiti, ali ne i zaboraviti, čuli smo mnogo puta dosad. Vaš stav o suživotu, međusobnom uvažavanju, opraštanju, zaboravu? Mogu li “komšije” i “susjedi” zajedno?
Najprije moramo sami sebi priznati svoju slabost, neodgovornost, neznanje. Moramo sebi oprostiti, a onda i svim svojim neprijateljima. I tek tada možemo krenuti u duhovnu i materijalnu obnovu.
Briga za vlastiti život, obitelj, narod je nešto najsvetije i najvažnije. I kad čovjek voli svoj život i živote onih koje mu je Božja providnost povjerila, onda je moguć i život i suživot sa svima!
Još je uvijek mnogo više onih koji dosipaju sol na ranu, prije nego što pokušavaju liječiti. I ovi moji odgovori možda će nekome izgledati tako. Međutim, neke rane mogu jedino na taj način zarasti. O svojim bolima moramo sami porazgovarati. Priznati sebi koliko smo neorganizirani, koliko jedni druge ne slušamo, ne uvažavamo, ne priznajemo.
Činjenica je da mnogi vjernici ni za crkvu ne brinu jer ne idu u crkvu, iz vjere se ispisuju jer trebaju dati članarinu (vjerski porez). To je strašan grijeh škrtosti uz koji dolaze i svi drugi: zavist, oholost …
- Začuđuje Vaša upornost na planu poticanja opstanka i povratka i Vaša upornost u poticanju na dobro svih koji mogu pomoći, a prije svega onih koji obnašaju vlast. Neumorno i bez ''dlake na jeziku'' govorite istinu, a čini se kao da nemate neprijatelja? U čemu je tajna? Štiti li Vas netko ''odozgor''? Ili se jednostavno držite stare istine da je ''istina najjače oružje kojim se valja boriti protiv svakog zla''?
Imam sreću što pripadam zajednici koja je najstarija na ovim prostorima: Provinciji Bosni Srebrenoj. Preko 800 godina fratri žive u Bosni i Hercegovini i preživjeli su sve mijene i promjene: vlasti, osvajače, osloboditelje, okupatore. Uvijek im je bilo i dobro i loše, kao i sada. No, nikada nikome nisu dali da ih otjera od njihovog naroda i njihovog ognjišta.
I ovo zlo je kratkoga vijeka. Nitko ne može svoju sreću graditi na nesreći drugoga, progoniti druge narode da njemu bude dobro. U takvom ponašanju nema budućnosti. Čovjek kada čini zlo bilo kome, najprije ga čini samome sebi.
Bosna bez fratara ne može, ali ni fratri bez Bosne ne mogu!
- Spomenuli smo opustjela hrvatska sela. Ono što slučajne prolaznike kroz ta sela danas nemalo iznenadi je činjenica da, unatoč tome što su pusta, sela nisu i zapuštena, barem ne onoliko kako bi se, realno, moglo očekivati. Ljudi ipak dođu, očiste, pokose, urade ono što se uraditi dade. Kako objašnjavate taj paradoks? Vidite li u tome tračak nade? Je li to naznaka da se nešto mijenja, da se ipak nije u potpunosti odustalo od svog vlasništva?
Nema opustjelih hrvatskih sela, ima samo više ili manje obnovljenih, bolje ili lošije uređenih. Da se mene pita: najsitnija drača bila bi uklonjena iz svakog dvorišta, a ruševine bi do sada sve bile sanirane. Žalosno je što dangubimo. Prolazi vrijeme, godine a toliko se toga moglo učinit. Čekamo da nas netko nagradi za našu lijenost. Ovo vrijeme je pravi izazov, provokacija od koje hrabri nikada neće odustati. Oni koji su škrti, sitničavi, čangrizavi, oholi, osvetoljubivi, oni zbog svoje zaslijepljenosti ni Bogu ne priznaju da može i najveće zlo okrenuti u dobro, a kamo li samima sebi!
Kakav sam ja čovjek ako ljubavlju prema svojoj crkvi, kući koju obnavljam ne mogu pobijediti neprijatelja, onoga tko je to rušio. Pa kad vidi kako to sve postaje i veće i ljepše propast će od srama.
- Jedno pitanje na koje bih osobno želi znati odgovor, a vjerujem da će interesirati i druge. Prije nekoliko godina krenulo se s pripremama za izdavanje monografije Župe. Poznato je da se do podataka za monografiju jako teško dolazi jer je sva župna arhiva uništena, odnosno otuđena, a drugih izvora niti nema, ili ako ih ima, onda ih je jako malo. Hoće li uopće doći do štampanja monografije, makar i s ovim što se dosad prikupilo? I ako hoće, kada?
Monografija je bila lijepo zamišljena i trebala je izaći za 150 godina župe. No, pravi izvori nam još uvijek nedostaju: nemamo svoje arhive, crkvenih knjiga i sve bi na neki način bilo manjkavo. Ona se u svakom trenutku može pripremiti, ali još nije vrijeme!
- Svakog 11. u mjesecu u našoj župnoj crkvi održavaju se molitveni susreti, mise za bolesnike i zdravstvene djelatnike. Jedan od najimpozantnijih i najljepših molitvenih susreta bio je 31.8.2006., kada su crkva i crkveno dvorište bili pretijesni za 10.000 pridošlih vjernika. Možete li, za one koji ne znaju, pojasniti koja je svrha tih okupljanja? Pridonose li susreti obnovi života u župi?
Svakodnevno se u župi moli za obraćenje, mir i obnovu župe. Prije mise je krunica na tu nakanu. Plod te molitve jesu i duhovne obnove, susreti i sva događanja u župi. Cilj je da se najprije okupljaju vjernici naše župe ma gdje bili. Vjerujem da ih dolazi dobar broj. No, kako su susreti otvoreni za sve onda tako i dolaze svi ljudi dobre volje.
Susreti pridonose obnovi života i povjerenja u cijeloj općini, a pogotovu su dobro došli samoj župi. Još se nije dogodio nikakav incident. Mještani ovih sela rado otvaraju svoja dvorišta za parkiranje auta kojih bude na stotine. Na tom susretu koji spominjete bilo je oko 70 samo autobusa.
Crkva je napravljena i obnavljamo je da se ljudi u njoj skupljaju i mole Bogu. Zato bi bilo dobro da se što više okupljamo oko naše nebeske Majke koja nas štiti, brani, zagovara i čuva. Opet se pitam, koliko smo toga svjesni?
- I za kraj, što biste još poručili svojim župljanima? Kakva je Vaša poruka onima koji su se već vratili na svoje? Što biste poručili onima koji se dosad nisu niti potrudili da barem jednom godišnje stanu nogom na mjesto gdje je nekoć bilo ognjište njihova obiteljskog doma? Što biste poručili onima koji se drže podalje od svega ovoga, a mogli bi pomoći?
Najprije bih poručio da nikada ne zaborave iz koje su župe, gdje su kršteni, kako im se župa zove. Zatim, da malo više vode računa i budu svjesniji svoga podrijetla. Mnogi samo poruče da im se pošalje neki dokument, umjesto da kao pravi vjernici i ljudi dođu po svoje dokumente, pitaju što mogu učiniti za svoju rodnu župu?
Oni koji su se već vratili jesu najbolji i najhrabriji ljudi. Oni su oživjeli ovu župu.
A oni koji ne čiste oko svojih kuća znači da ni do sebe ništa ne drže ili su toliko okupirani trkom za stjecanjem da ne mogu misliti na sve.
oni koji se drže podalje od svega ovoga jesu kukavice i slabići koji čekaju da im netko donese slobodu i mir. Oni će uvijek od nekoga bježati, a već su od sebe samih pobjegli! A to je najgore.
I da ovaj razgovor bude završen lijepim riječima reći ću još i ovo:
Ratom koji nam se dogodio, zlom koje nas je snašlo, kušnjom koja još traje trebamo pokazati jesmo li zlato koje se kuša u taljici (u vatri) ili smo piljevina, prah i pepeo koji će odnijeti vjetar.
Oni koji su rušili našu župnu crkvu, uz zlo koje su nam napravili učinili su nam i jednu veliku uslugu. Crkva je svakako trebala jednu veću obnovu, ako se sjetimo kako je prije rata izgledala. Nije bila nikada posvećena, a evo i to smo dočekali. I kako reče u propovijedi uzoriti kardinal: Nadamo se da se neće opet naći neka budala da ruši ove naše svetinje! No, ako se i nađe mi ćemo ponovno s ljubavlju graditi veće, ljepše i bolje, jer to pripada ljudima!»
Zahvaljujem na ovom razgovoru i na odgovorima koje ste dali. Još jednom, čestitamo Vam 25. obljetnicu vašeg svećeništva, i želimo i Vama i nama da svi zajedno radimo još puno dobrih stvari za naš zavičaj, i da, Bože zdravlja, naposljetku dočekamo 2026. godinu, kada ćemo svi zajedno proslaviti Vaš zlatni jubilej. Vi, dragi naš fra Joso i mi, Vaši župljani, svih 5.000 koliko će nas opet biti! Bog nam bio u pomoći i sve na veću slavu njegovu a ne na našu!
Intervjuirao: Željko Brandić
____________________________
Fra Joso Oršolić
Rođen je 25. travnja 1960. od roditelja Pave i Ane rođ. Vincetić u Tolisi, župa Tolisa. Osnovnu školu pohađao je u Tolisi, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a franjevačku teologiju u Sarajevu. U novicijat je stupio 15. srpnja 1979. u Visokom, prve redovničke zavjete položio je 6. srpnja 1980. također u Visokom, a svečane redovničke zavjete dao je 21. prosinca 1985. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 5. srpnja 1986. godine.