HRVATSKA TIŠINA-Hrvatska Tišina je i po imenu i prezimenu već dugo vremena sinonim za stradanje čovjeka. U ovom imenu se može prepoznati svaki prognanike diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske pa i cijeloga svijeta.
Zašto je postala Tišina, kako to da uvijek iznova stradava, tko su uzročnici njezinog govora tišine, neka su od pitanja koja muče ustrajne povratnike tog posavskog područja koji su se vratili ognjištima svojih djedova i pradjedova unatoč brojnim problemima svakodnevice življenja nerijetko na granici socijalnog minimuma. S vremena na vrijeme ona progovori tražeći pomoć ili barem utjehu neba kako to bude svake godine u susret najvećem blagdanu katolika Uskrsu.
Mole za žrtve cijele Posavine
Križnim putem povratnici se mole za žrtve rata i poraća kako župe Tišine tako i cijele Posavine.-Već desetljećima stradavamo. Velika su i mnogobrojna stradanja našeg naroda u Prvom, Drugom i posebno u Domovinskom ratu. I ne samo u ratu, nego još više poslije rata. Sjetimo se samo Križnoga puta i mnoštva onih koji su otišli i nikada se više nisu vratili. Bez ikakvog suda, bez ikakve pravde, ni krivi ni dužni ostali su na poljima smrti diljem Hrvatske, Slovenije i drugih europskih zemalja. A zašto? Samo kako bi razne lažne ideologije pravde i mira imale svoje opravdanje. A onda je došla era progona i poslijeratnih stradanja. I rat poslije rata još traje. Ne samo da su Hrvati protjerani iz Posavine nego im se na razne načine priječi povratak , smatra fra Joso Oršolić koji je godinama dijelio sa župljanima povratničke probleme animirajući ih iznova sadržajima kako bi ipak potaknuo uspoene procese povratka u Posavinu.
Znak sjećanja i molitve
U traženju svojih prava i kao znak zahvalnosti za sve one koji se nisu bojali i umrijeti, već desetak godina kroz župu Tišinu organizira se Put križa. -Ovo hodočašće ili procesija, hod s križem u rukama je znak sjećanja i molitve, za sve žrtve rata i poraća. Ovo je možda najbolji način da ublažimo vlastitu bol, zahvalimo onima koji su se za nas žrtvovali, ali i potražimo izlaz i rješenje za sve ove progone, stradanja i žrtve koje podnosimo. Ratovi, progoni ubijanja još nikome nisu pomogli. Zajedno se pomolimo i potrudimo oko ljepše sadašnjosti i sigurnije budućnosti. Samo kad budemo spremni jedni drugima pomoći u nošenju križa i podnošenju svakodnevnice, kada postanemo Šimun Cirenas, tek tada nam svima može biti ljepše i bolje u svima nam dragoj Bosni i Hercegovini, ali i u čitavome svijetu, kazao nam je nam fra Joso Oršolić koji sada obnaša dužnost ravnatelja „Kruha Sv. Ante“ Sarajevo.
Za Posavinu.org piše Nada Koturić