Hrvatska nogometna bajka na Svjetskom prvenstvu u Rusiji završena je osvajanjem drugog mjesta, ali takav ishod u srcima navijača odjekuje gotovo jednako kao da je to titula svjetskog prvaka.
Poraz Hrvatske reprezentacija u finalu od Francuske ima učinak "male tuge," ali njime nisu umanjene proporcije ponosa koje su nogometne trupe izbornika Zlatka Dalića ostvarile na ruskom nogometnom frontu i prenijele ga na svoj navijački puk. Temeljitim praćenjem minulog Svjetskog nogometnog prvenstva moja radoznalost se posebice usmjeravala na duhovnu dimenziju Hrvatske reprezentacije.
Poticaji su dolazili od neskrivenih poruka izbornika Dalića kako nosi krunicu sa sobom i moli se Bogu, te njegovih ali i izjava hrvatskih igrača u kojima se uporno govorilo: "S Božjom pomoći," "Ako Bog da" ili "Daj Bože."
Izbornika Dalića i njegove nogometne vitezove također je krasila retorika u kojoj je dojmljivo ponavljano kako, unatoč sportskim pobjedama, treba ostati ponizan, skroman i jednostavan a takvo opredjeljenje svoj izraz je pronalazilo i u pjesmi "Nije u šoldima sve" kojom su "Vatreni" slavili svoje trijumfe. Takav repertoar vrijednosti koji su izbornik Dalić i hrvatski reprezentativci konzumirali tijekom Svjetskog prvenstva je osvježavajući i njime se pravi otklon od predodžbi o vrhunskim sportašima kao bahatim superstarovima ili playboyima.
Zapravo, noseći krunicu, vjerujući u "Božju pomoć," te zagovarajući poniznost, skromnost i jednostavnost i pjevajući kako "Nije u šoldima sve," Hrvatska reprezentativna nogometna momčad je tijekom Svjetskog prvenstva sklapala savez s kršćanskim vrijednostima. Mudri Gilbert Keith Chesterton je govorio kako je kršćanska teologija "izvor energije i zdrave etike." Takva Chestertonova dijagnoza potvrdu pronalazi i u ponašanju Hrvatske nogometne reprezentacije tijekom Svjetskog prvenstva. Stoga se ima razloga smatrati kako je procvat hrvatske nogometne imperije, osim na raskošnom talentu nicao i na temeljima kršćanskih vrijednosti iz kojih su igrači i njihov trener crpili energiju.
Očiglednim se čini kako sportska moć može imati svoje uporište u poniznosti i jednostavnosti, a ne u razmetljivosti i konfuznom filozofiranju. Umijeće jednostavnosti i poniznosti je zahtjevan zadatak koji ne trpi improvizaciju i kalkuliranje, nego traži govor srca i duše. Upravo govorom srca i duše hrvatski su nogometaši demonstrirali sličnost sa svojim narodom ne stideći se odanosti vjeri. Drukčije rečeno, ova nogometna reprezentacija, koja je postala viceprvak svijeta, ima pečat izvornog hrvatskog proizvoda koji se nametnuo kao iznimno konkurentan na svjetskoj nogometnoj smotri u Rusiji. Oni, koji u vjeri vide plemenitu pokretačku snagu nagrađeni su veličanstvenim dostignućem-plasmanom u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.
Plasirajući se u finale Svjetskog prvenstva Hrvatska nogometna reprezentacija je posredstvom televizijskih ekrana, interneta i tiskanih medija pronijela glas o svojoj zemlji i svojem narodu u sve kutke zemaljske kugle. To znači, kako je hrvatska sportska diplomacija doživjela zvjezdane trenutke zahvaljujući ambasadoru utjelovljenom u nogometnoj reprezentaciji. Ovi planetarni učinci Hrvatske sportske diplomacije, mogli bi dati poticaja boljem tretiranju sporta, posebice nogometa, ne samo u Hrvatskoj nego i u zemljama u susjedstvu, to jest i u BiH, jer se s mjeseca vide neslućene razmjere afirmacije zemalja kroz sportske uspjehe.
Priznajem kako ću ovaj ponizni uradak završiti u idealističkom tonu: priželjkujem da plasman Hrvatske reprezentacije u finale Svjetskog nogometnog preventiva terapeutski djeluje i na društvene tokove s porukom kako bi se i u politici trebala afirmirati skromnost, poniznost i jednostavnost. Još nisam čuo nijednog političara kako pjeva "Nije u šoldima sve."
Pejo Gašparević
16. srpnja 2018.