Iz tiska u nakladi “Kerigma-Pia” izašla nova knjiga “Uzgajivači obmana”Ante Šarca
Nakladnička kuća “Kerigma-Pia” protekloga je tjedna objavila zbirku eseja Ante Šarca. Recenziju za ovo djelo napisao je poznati hrvatski novinar i književnik Mate Kovačević. Uz informaciju o izlasku knjige donosimo i Kovačevićevu recenziju u cjelosti
Piše: Mate KOVAČEVIĆ
Neobična knjiga Ante Šarca, koji kao promatrač događaja nije nezainteresiran za sudbinu sredine u kojoj živi, države u kojoj se budi i naroda kojem pripada.
Šarčeva knjiga nije samo žanrovska neobičnost, koja u sebi sadrži niz autobiografskih elemenata, posebno onih iz ranih godina. Te minijaturne proze imaju dobru pripovjedačku podlogu, a i kompozicijski su relativno dobro sklopljene. Ne slove samo kao niz suhoparnih podataka. Odišu sentimentom, sjećanjem na mladost, anegdotalno ispričanu, mogle su, da ih se Šarac ranije sjetio, imati i bolju sudbinu. Tu sklonost anegdoti Šarac je doduše očitovao već u svojim ranijim knjigama, nu za razliku od pripovjedne forme, one su istro uglavljene u njegove aforizme i mudrosnice.
Kao promatrač ima iznimno oštro oko i istančan ukus za pojedine teme iz dnevno-političkoga života. Iskustvo, oko i ukus, a valjda i onaj neraspoznatljivi dio kolektivnoga nasljeđa što ga još od djetinjstva nesvjesno primamo, znatnim su dijelom oblikovali Šarčevu inteligentnu, sažetu, suvislu i medijsku vrlo učinkovitu poruku iz koje probija mudrost životnoga iskustva. Dulje Šarčeve opaske nisu samo solidno misaono strukturirani komentari, nego su i jezično adekvatno oblikovani. Kad ih konzumira potrošač informativnoga svakodnevlja „mine ga želja“ za vremenom kad su hrvatske novine, osim sadržajnosti krasila ugledna stilistička pera.
Također iznenađuje i Šarčeva intelektualna širina, argumentacija i poznavanje problema koji nije uže vezan uz njegovu profesionalnu struku.
Tako će suvereno, strasno, ali ne i pretjerano komentirati jezične stranputice hrvatskoga jezikoslovlja, ali i lakoću kojom hrvatski političar svako malo poteže za olovkom kako bi potpisao kakav sporazum, koji se uglavnom pokaže lošim za hrvatsku stranu.
Srdi se opet s razlogom na one koji javno produbljuju podjele u hrvatskom društvu pa u svojim opaskama, premda uljuđen, probije i pokoji cinizam. Pogađa ga atavistički ktivizam koji se svojedobno posebno očitovao u napadajima na akademika Slobodana Novaka, a samo zato što je argumentirano autoritetom uglednoga književnika branio uđmanovu suverenističku politiku.
U nizu je Šarčevih osvrta i opaska na licemjernu Pupovčevu politiku, na koju očito sve manje mogu utjecati i t. zv. mainstream mediji. Moć Pupovčevu licemjerju treba 65
zato tražiti u hrvatskom izbornom zakonu, a ne u plačljivom tonu ovog benkovačkog jezikoznanca.
Šarac je zabrinut i općim relativizmom prema komunističkim žrtvama u poraću pa unatoč bešćutnoj šutnji sljednika bivše Partije upravo njih poziva da se zauzmu za istraživanje prikrivene istine.
Živo zainteresiran za pitanja hrvatske kulture Šarac dovodi u pitanje položaj ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Tu ne će biti neke posebne koristi sve dok njezin položaj, zbog anaciolanog odnosa, u pitanje ne dovede „anemični“ šef vlade. Žanrovsku šarolikost svoje knjige Šarac je upotpunio nizom svojih aforizama, a ovdje navodim meni posebno, a i svima nama vrlo znakovit „Najskuplje plaćamo one račune koje sami sebi ispostavljamo!“
Opsežnije aforizme moglo bi se, zbog njihove nedovoljne sažetosti nazvati mudrosnicama jer one mogu obuhvaćati i sažetost i njezin proširak. Upravo onako ako nas Šarac obogaćuje mudrom porukom, koja uvijek ne mora biti niti može sažeto izrečena.
Šarčevi tekstovi sabrani u ovoj knjizi reakcija su mudraca na sve veću ispraznost javnika. Oblikovani pak u zgodnu anegdotu, aforizam i mudrosnicu otkrivaju čovjeka koji umije svojim šilom dobro, ne samo promisliti, nego i izbrusiti svaku riječ. Upravo onoliko koliko je i potrebno da reagira na događaj te da ta reakcija bude što šire primljena.
Po mjeri usklađena uma i ukusa!