Prijevremeni parlamentarni izbori u Hrvatskoj označili su završetak političke ere predsjednika SDP-a Zorana MIlanovića i početak političke ere predsjednika HDZ-a Andrea Plenkovića. Preuzimajući predsjednikovanje HDZ-a u srpnju ove godine Plenković je za nepuna dva mjeseca uspio sanirati krizu stranke izazvanu padom hrvatske Vlade i odstupanjem Tomislava Karamarka s čela stranke.
Piše: Pejo Gašparević
Unatoč nepovoljnim anketama koje mu nisu davale šansu za uspjeh Plenkovićev su HDZ i partneri na minulim izborima osvojili 61 zastupničko mjesto u hrvatskom Saboru, dok je Narodna koalicija predvođena Milanovićevim SDP-om uknjižila samo 54 zastupnička mandata iako su ankete najavljivale Milanovićev izborni trijumf.
Takava izborni neuspjeh, čini se, bio je nesnošljiv za Milanovića i po svoj prilici zapečatio je njegovu političku karijeru, teje on već prvog dana nakon izbora najavio svoje povlačenje s čela SDP-a. Istodobno, Plenković je najavio kako namjerava pod vodstvom HDZ formirati "novu stabilnu vladu."
Unatoč zahtjevnom i nepredvidivom Mostu, s kojim će po svoj prilici HDZ ponovno tražiti parlamentarnu većinu i, uz pomoć još nekih manjih stranaka sklapati novu vladu, Plenkovićevo obećanje o "stabilnoj vladi" nije neutemeljeno.
Odstupanjem Milanovića sa čela SDP-a, ta stranka i njena Narodna koalicija smanjuju svoje ionako minimalne izglede za stvaranje parlamentarne većine na razinu gotovo nemoguće misije jer je teško zamislivo da bi netko od potencijalnih partnera pristao na suradnju s obezglavljenim SDP-om koji, čini se, ulazi u razdoblje dubinskih unutarstranačkih previranja.
Takva situacija mogla bi skratiti "muke" Mostu, ali i onim manjim strankama i njihovim zastupnicima koji su se dvoumili između SDP-a i HDZ-a, da se sada s manje napora priklone Plenkovićevom HDZ-u u stvaranju parlamentarne većine i formiranju nove vlade koja u novonastalim okolnostima ima šansi biti stabilnijom i dugotrajnijom od prethodne nestabilne i kratkotrajne vlade Tihomira Oreškovića. Drukčije rečeno stvaraju se predispozicije za Plenkovićevo čvršće preuzimanje izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Plenković je u nepuna dva mjeseca svojim rafiniranim javnim istupima u Hrvatskoj već ustoličio nove standarde političke kulture i političkog komuniciranja koji relaksiraju napetosti između političkih grupacija. Plenkovićev stil i civiliziranost mogli bi imati utjecaja ne samo na prilike u Hrvatskoj nego bi se kao poželjan model komuniciranja mogu preliti i na susjedne zemlje, posebice Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, gdje nerijetko "teška" retorika upropaštava kulturu političkog dijaloga i uništava pronalaženje rješenja u konfliktnim situacijama.
Iskustvo diplomate visokog profila izbrušeno u Europskom Parlamentu snažan je Plenkovićev adut koji bi mu mogao priskrbiti važnu ulogu u pomaganju Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji, njihovoj ubrzanijoj putanji ka članstvu u Europskoj uniji.
Plenković je kao europarlamentarac bio angažiran na bržem prijemu BiH u Europsku uniju te se može reći kako se u službenom podnošenju BiH za članstvo u EU u veljači ove godine može neizravno prepoznati i njegov rukopis.
Hrvati u BiH imaju razloga očekivati kako bi Plenkovićevo izgledno ustoličenje za predsjednika Vlade Republike Hrvatske moglo biti iznimno važna vijest za njih. Plenković kao europarlamentarac nije štedio energiju zauzimajući se za institucionalnu ravnopravnost Hrvatskog naroda u BiH.
On je nedavno svoje stajalište o BiH i Hrvatima u njoj skicirao na sljedeći način: "Prava Hrvata i opstojnost cijele Bosne i Hercegovine strateško je vanjskopolitičko pitanje broj jedan za Hrvatsku. BiH mora postati funkcionalna država, uz osiguranje pune ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda te građana. Za to je nužna ustavna reforma koja će se temeljiti na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti i legitimnog predstavljanja, kao što naglašavaju i rezolucije Europske unije."
Treba primijetiti kako se i u ovoj izjavi podsjeća da ustavne reforme u BiH treba temeljiti "na načelima federalizma," te se traži "legitimno predstavljanje," što je sadržano i rezolucijama Europske unije.
U "načelima federalizma" treba iščitavati nužnost uspostave institucionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH kojom bi se omogućilo "legitimno predstavljanje" a to znači sprječavanje ponavljanja navika da se većinom bošnjačkim glasovima nameće Željka Komšića kao člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
To također znači onemogućavanje "repriziranja" platformaške vlasti u koju bi se instalirale one stranke s hrvatskim predznakom i njihovi članovi koji nisu dobili većinsku glasačku potporu hrvatskog naroda u BiH.
Plenković je osudio nedavne Milanovićeve neprimjerene riječi "šaka jada" ili "Beogradska čaršija," koje su se odnosile na Srbiju, te se vjerojatnim čini kako je on tim činom u srpskoj političkoj i medijskoj javnosti stekao ugled kvalificiranog pregovarača za uklanjanje hrvatsko/srbijanskih napetosti.
Potencijalno novo ozračje u hrvatsko-srbijanskim odnosima, koje isijava iz Plenkovićeva držanja, u konačnici može proizvesti i učinak smekšavanja "tvrdog" stajališta Srpske pravoslavne crkve u vezi kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca.
I na kraju, ali nikako i najmanje važno, potrebno je podsjetiti kako Plenkovićev političko-diplomatski profil prati i njegova geopolitička osviještenost. Ne bez razloga, on je i u predizbornoj kampanji isticao kako se Hrvatska i cijela Europa suočava s velikim izazovima, spominjući pri tomu ratove na Sredozemlju i na Bliskom istoku i "vatreni obruč oko Europe bilo na istoku bilo na Mediteranu," te migrantsku krizu.
U novoj geopolitičkoj arhitekturi Europe mjera uspješnosti politike bit će i geopolitička svijest.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
12. rujna 2016.