Krstili su me osam dana nakon mog rođenja, u seoskoj crkvi udaljenoj osam kilometara od gradića u kojem sam prvi put zaplakala. Nazvali su me imenom očeve, deset godina starije, sestre. Majka se složila šutnjom.
Kažu da je majka samo nešto promrmljala kad su došli po mene da me - kao trogodišnjakinju - odvedu u Slavoniju, u bolji život.
Majka nije podizala glavu. Kupila je šljive. I nije se okrenula za dvjema Julijanama. Danas slutim da je tiho procijedila: „Ne idi, sine“. Možda se nadala da će je netko čuti i da će zbog njezinih riječi zaustaviti bijelu „olimpiju“. Rekla je „sine“ jer su sinove teže puštali preko roditeljskog praga.
Kod tete Julijane bilo je lijepo. Voda je tekla iz zidova, čaj se pio iz porculanskih šalica, haljine su se krojile po nacrtima iz njemačke „Burde“. Najsvečaniji dan u godini - u kući koju je sredinom pedesetih prošloga stoljeća projektirao njemački arhitekt - bio je dan u kojem se slavila sv. Julijana; 16. veljače. Vrata doma bila su otvorena za susjede, prijatelje i rođake.
Samo za mlađu Julijanu starija Julijana pekla je tortu s kremom od pečenih jabuka. Na gramofonu se vrtio Dušan Jakšić i njegova „Julijana, tajna julskih dana“, žena zbog čijeg se imena neki muškarac sjećao ljeta…
Pola stoljeća čestitale smo si imendan. Jedna drugoj. Danas sam umjesto zagrljaja, poljupca ili telefonskog poziva zapalila svijeću. Neću ispeći jabuke. One ne bi mirisale kao što su mirisale u tetinoj kući. Ne mogu uhvatiti u ruke ni ljubičastu singlicu na kojoj je žutim slovima ispisano naše ime.
Ostala je na zagrebačkoj Trešnjevci. A tako bih danas rado slušala „O Juli-juli-jana“; ponovno i ponovo, uvijek od početka. Osam puta za onih osam dana nakon krštenja, i još osam puta za onih osam kilometara, i još deset puta za deset starijih tetinih godina, pa pedeset i pet puta za godine otkako sam došla u Julijanin dom.
A kad bi singlica počela preskakati, moja bi to majka, čula. I samo bi promrmljala: „Sine, bilo je stvarno dosta“. I ja - baš kao i uvijek do sada - ne bih imala snage odgovoriti joj: „Mama, ti znaš, i da sam bila sin, krstili bi me imenom Julijan“.
Književnica Julijana Matanović