S balkona bratova stana gledam malu livadu. Lijepa je. Na njoj je mlada trava ukrašena cvjetovima nezaboravka i tratinčica. Trava je ista onakva kakva je u proljeće izrastala na livadi ispred tetine kuće. Stariji stanovnici ulice ljutili su se na nas djecu koja smo jedva dočekala da u proljeće istrčimo iz svojih domova i zaigramo nogomet. Bila sam jedina djevojčica u tom dijelu mjesta poznatom kao „drum“ i rado sam s vršnjacima šutala loptu.
„To nije za pristojne curice“, govorile su moje komšinice i darivale me žuticom na kojoj su, nekom tintom, bili iscrtani cvjetovi. Po njima je tehnikom lančića, ili punjenja, trebalo prijeći iglom i moline koncem. Savladala sam i te vještine, i na leakrilu, i na panami. Izvježbala sam i križiće, i kosovski vez i konavolski…Pobjeđivala sam na mjesnim izložbama ručnih radova, ali ja sam, i dalje više voljela nogomet. Uživala sam loptu udariti prema jugu, prema pruzi, prema Krndiji i Ličkom Selu. Najviše u predvečerje, kad je ravnica preskakala željezničku prugu i nestajala u podnožjima brda. I moj je brat dobro igrao nogomet. Vjerujem da se i on, gledajući tu livadicu sa svog balkona, sjeti svojih mladenačkih utakmica.
Cvjetovi nezaboravka rasporedili su se u grupice. Možda u parove. Prvi put mi je simboliku tog cvjetića otkrio otac moje kćeri. Bilo je to na Uskrs 2000. godine. Moja mlađa sestra i ja došle su na kavu u Gradačac. Onako, iz ćeifa. Popele smo se na Gradinu, da bismo kroz priču oživljavale razdvojena djetinjstva i davale oproste. A onda nam je Ivo ubrao cvjetiće i pružio ih uz priču koju dobro pamtim.
Među plavim cvjetićima koji skrivaju poruke snažnije od najraskošnijih buketa, rastu i tratinčice. „Voli me, ne voli me, voli me“… tako smo mi, djevojčice iz provincije, otkidajući latice, odgonetavale ljubavne tajne i provocirale sudbinu. I kad bi posljednja trebala označiti „ne voli me“, uvjeravale bismo se da smo se sigurne zbunile i dva puta ponovile isto.
S balkona bratova stana, s mjesta na kojem želim utišati strah i skupiti snagu za povratak u svoj dom, gledam u taj komadić zemlje, i vidim cijeli svoj život. I kada bih mogla upasti u vremeplov, izabrala bih jedno đurđenovačko poslijepodne, popodne na našem pašnjaku. Šutala bih gumenu šarenu loptu dobivenu u paketu iz Trsta, i pazila da ne gazim po cvjetovima nezaboravka i tratinčica. Pristala bih čak i da nakon povratka u kuću, nakon što operem ruke i zaliječim koljena, sjednem na tetin otoman te da na žutici moline koncem tehnikom lančića vezem plave cvjetove. Da ih vezem za jednu djevojčicu koju ću htjeti zaštititi od bolesti, zla, mržnje, potresa i plača.