ŽEĐ

U manjini su bili oni koji su mi o njoj govorili sa žaljenjem i blagošću. Njihove su priče bile filigranski oprezne i za usporedbu s onim brojnijim doimale su se kao da izlaze iz majstorske radionice. Njima sam više vjerovala. I njihove sam primjere željela upamtiti. Moram priznati da su prvi bili daleko uporniji i agresivniji i da sam u mladosti često preuzimala njihove ocjene. Ni danas ne znam koji su razlozi vodili, i jedne i druge, u odluci da baš mene izaberu za čuvaricu priče o tužnoj ženskoj biografiji. I pitam se u ovom trenutku, očekuje li možda netko od njih da ja sad, kad Nje više nema, započnem pisati priču o Njoj. Ako jest tako, a zasigurno jest, hoće li se barem drugi, jer njih ne smijem iznevjeriti, zadovoljiti mojim priznanjem da o Njoj još uvijek premalo znam, i hoću li se uspjeti iskupiti pred njima kažem li im da me priče mog omiljenog pisca često podsjete na Nju. Hoće li oni uopće pokušati razumjeti da je takvo podsjećanje vrijednije od samog stvaralačkog čina. Pitam se jesu li, i prvi i drugi, svjesni da su u kazivanja o Njoj, redovito uvodili motiv žeđi. I jesu li možda očekivali da im upravo ja objasnim što su time htjeli reći? Ako bilo tko od njih pomisli da ih, sve ove godine, nisam pažljivo slušala, neće biti u pravu. I zbog toga, prije nego što se me itko od njih prozove, pokušat ću iznijeti vlastitu obranu. Da bih dokazala svoju poslušnost i zainteresiranost, priložit ću sjećanje na nekoliko, po mom mišljenju, najvažnijih trenutaka Njezina života. Nemam odvjetnika, čak ni onog po službenoj dužnosti. Tužiteljima prepoznajem lica, ali im ne uspijevam izgovoriti ime. Ili, ne želim. Granica između moći i htjeti puno je krhkija nego što smo to spremni ikome priznati. Svjesni su toga i oni koji su me već optužili.

Dokaz prvi

Priču o Njoj započet ću događajem iz Njezine mladosti. Rečenice koje će uslijediti nisu moje. Dugujem ih ženi koja dolazi iz grupe onih koji su na Nju gledali sa simpatijama. I sad se plašim da bi me netko od udarnika s tvorničke trake mogao prozvati i zamjeriti mi da sam, i danas, prema takvoj osobi previše nježna. Svjedokinja čije ime znam, ali ga ne navodim, kazivala mi je, prvi put na Gradini, kako je Ona o kojoj mi govori svog budućeg muža upoznala dok je još bila djevojčica. Obiteljska kuća u kojoj je živjela s roditeljima, dvjema sestrama i četvoricom braće bila je izgrađena uz samu cestu. Nekoliko metara dalje od ulazne kapije, na mjestu gdje završava šljivik a započinje međa, nalazila se autobusna stanica. Jedina u selu. Nije tu bilo ni klupe, ni nadstrešnice, već samo modra tabla u obliku kvadrata, naslonjena na stablo jablana. Slova koja su trebala ispisati riječi „autobuska stanica“ bila su izblijedjela, gotovo nestala, pojedena kiselim kišama. Muškarci koji su, u tim godinama, čekali autobus najčešće su čučali. U isto vrijeme su odmarali koljena i otkrivali što se sve može naslijediti od predaka. Žene su se, na ovom mjestu, rijetko mogle vidjeti. U vrijeme Njezine mladosti, majke, sestre i kćeri rijetko su putovale u Grad. Pogotovo same.

Subotom popodne iz autobusa bi, pred njihovom kućom izlazio najzgodniji momak iz sela. Na rame bi zabacio torbu u kojoj su se, nalazile kopačke, dres, rezervne tene i novine. Pričalo se da u torbi nosa i jednu knjigu. Uvijek istu. I da je knjiga sva pošarana tintoblajkom, da sve što u njoj piše zna napamet i da cure po selima i gradovima zavodi tako što im laska ukradenim rečenicama. Radio je, kao trgovac, u mjestu na drugoj obali rijeke. Pušio je Drinu i pio domaću šljivu. Nedjeljom popodne njegovi bi udarci tresli mrežu protivničkog gola. Nakon popijene pobjedničke čašice sjedao bi u autobus i vraćao se životu „preko mosta“.

I tako, kad je jedne ranoproljetne subote ponovno stigao kući, iza bagremove ograde provirila je Ona. Uzdizala se na prste jer je njezin otac, čim se zacurila, grane drveća poravnao na veću visinu; da nježno lice znatiželjne kćeri sakrije od pogleda momaka koji bi je mogli zavesti, odvesti daleko od roditeljskog praga i pretvoriti je u jednu od onih nesretnih mladih žena o čijem osmjehu odlučuju njihove prerano ostarjele i umorne matere. Kako je on, između tih bagremovih cvjetova, uspio prepoznati lice djevojčice, povjerenica priče nije mi pojasnila. Nisam je ni zamolila da to učini. Meni se svidio detalj s bagremovim cvjetovima. Dok je govorila o tome, osjećala sam se baš onako kako se osjećam dok pijem čaj zaslađen cvjetnim medom, kupljenim u kraju mojih predaka. Spomenula je samo da joj je dovinuo: „Bi li mi, curice, mogla donijeti čašu hladne vode? Izgorit ću.“ Ona je, ništa ne odgovorivši, odskočila, okrenula se na peti i potrčala prema kući. U predsoblju se, odmah do ulaza, na drvenoj hoklici, nalazila bordo kanta s vodom. Limenim je lončićem zagrabila vodu. Voda je bila dovoljno hladna jer ju je s izvora donijela pola sata prije dolaska autobusa. Je li to učinila zbog toga što je predosjećala da će putnik biti žedan, kazivačica ponovno nije ništa rekla. Možda joj to i nije bilo važno, a možda je vjerovala da bi tim podatkom mogla dodatno razotkriti svoj odnos prema Njoj.

Kad se vratila, crvenih obraza i znojna, on je bio naslonjen na jablan i kroz nos ispuštao dim cigarete. Vještinu je savladao bolje od bilo kojeg drugog momka iz sela. Pogledao je, ispod oka, u curicu. Glavu je okrenuo malo u stranu. Možda je i fakinski zaškiljio. Jednom je rukom preuzeo lončić, a drugu je stavio iza leđa. „Nikad nisam popio bolju vodu. A što si se prepala, nisam ja nikakav Lazar Zelenović“, rekao joj je nakon što je u jednom cugu ispraznio lončić. Nije joj morao reći da se prepala, to joj je i samoj ionako bilo jasno. Ali, tko mu je sad taj Lazar, zanimalo ju je. Nije imala hrabrosti pitanje izgovoriti glasno. Stidjela se. Ona je poznavala samo jednog Lazara, onog koji je, jedini u selu, slavio Svetog Jovana, ali taj se nije prezivao Zelenović. Kopao je godinama bunare i o preciznosti njegovih rašlji pričalo se po susjednim okruzima, a onda su ga, nakon što nije odgovarao na dozive pomoćnika, samo izvukli mrtvog, s dubine od dvadeset metara. Ubrzo su ga zaboravili. Zaboravili su ga čak i oni koje je spasio od žeđi. Bit će da je na tog Lazara mislio. I nju su strine plašile da će je, ako ne bude poslušna, baciti u bunar. Možda je momak jedan od onih rijetkih koji ga se sjeća. Momak je, pričaju svi, čak i oni koji ne vole njegovog ćaću, pametan. Pametne sjećanje dobro služi. Tako barem tvrdi parok i ljuti se na one koji zaboravljaju. Pokušavala se nasmiješiti. Uzaludno. Lice joj se ukočilo. Obrazi su postali nepomični. Usne nije uspijevala razvući. Umjesto nje nasmiješila se ona okrbana Crvenkapica s dna praznog lončića. On je lončić spustio na zemlju i nakon toga izvadio fišek iz torbe. „Curice sigurno vole mliječne karamele“, rekao joj je. Vodaricu je u tom trenutku zazvao otac. Glas mu je bio ljutit. Zapekao je zrak i otjerao pčele s bagremovih cvjetova. Ona je fišek strpala u džep cicane haljine i potrčala prema kući. Crvenkapica je ostala ležati ispod jablana. Nekoliko dana lijepu nit djevojčicu nit ženu, nisu vidjeli njezini susjedi. Neće proviriti iza cvjetne ograde ni u sljedeću subotu. Učinit će to tek kad joj se ispod očiju povuče plavetnilo nalik boji table na jablanu. Netko je – onoj koja mi je pripovijedala – rekao da je prolazeći drumom čuo kako njezin otac urla: „Tom momku ne smiješ pružiti ni kap vode. Ni da je na samrti. Neka skapa kao skot. Nemoj da te ja još jednom vidim.“ Taj netko razumio je grube riječi prijetnje. U selu se dobro znalo na čijoj je tko strani bio u onom ratu. Iako je rat završio prije trinaest godina, izgledalo je kao da je bilo jučer. Znalo se i kako se pobjednici nisu obazirali na nesreću i nepravdu koju su njihovi zakoni činili onima koji nisu izabrali pravu stranu. Sjećam se dobro kako sam svjedokinju htjela upitati zna li se je li curica sama pojela sve karamele, ili ih je podijelila s braćom i sestrama. Odustala sam. Plašila sam se da bi mi se kazivačica, sklona osobi o kojoj govori, mogla nasmijati u lice i upozoriti me kako se ne može odgovoriti na loše postavljeno pitanje. Ostalo mi je nejasno i što je bilo s lončićem. No svoju znatiželju nisam preoblikovala u rečenicu koju bih završila s upitnikom. Čini mi se da sam postajala sve sličnija Onoj o kojoj mi se govori. Slušala sam otvorenih usta. I žeđala.

Dokaz drugi

To da je On curicu ukrao njezinim roditeljima, i to baš na onom istom mjestu na kojem je i ožednio, i to samo nekoliko mjeseci nakon što je bagrem ocvjetao, ispričali su mi tvorničari. Njihove tvrdnje sam, najčešće noću, dopunjavala svojim opisima. Morala sam nekako utopliti grube, gole informacije koje su u svakom slovu otkrivale osudu, čak i mržnju. Čudili su se što se on tako markantan i ugodan oku mogao zaljubiti u osobu koja ni sprijeda ali ni straga nije mogla dokazati svoju ženskost. Vidjeli su u njezinu pristajanju potrebu za bijegom od stroga oca, koji je svoju poslijeratnu nesreću blažio dokazujući vlastitoj djeci da je on još uvijek može biti pravi gazda iako mu je nova vlast oduzela i njive i šume, ali nije mu uspjela oduzeti i jake šake koje su se u njegovoj obitelji nasljeđivale češće od boje očiju. „Htjela se spasit terora“, bile su glasne one koje su nedjeljnim popodnevima žuljale laktove na ogradama seoske nogometne tribine i natjecale se u poznavanju superlativa koji bi se mogli pripisati najboljem domaćem strijelcu. „Neka svojim nježnim ručicama sad pere partizanske svekrove gaće“, dodavale su piskutavije tvorničarke ljubomorne čak i na one žute smrdljive fleke za koje je bio zaslužan baš Njegov, a ne otac nekog drugog mladića. Radovale su se što Ona sa svojih pedeset kilograma mora po vodu kod komšija, što vodu mora izvlačiti sama, nositi je u svekrovu kuću, grijati je na šparhetu i ponedjeljkom trljati veš, trljati dok joj se krv ne pojavi na palcima, a jaka lukšija ne razori tkivo. „Samo je cmizdrila“, ponavljali su. Nisu spominjali da ju je boljelo, da su se rane samo gomilale, slagale jedna na drugu, kao što se slaže nesreća zemlje u kojoj je rođena, i da joj se ruke do sljedećeg ponedjeljka nisu uspijevale oporaviti. A svekar će starjeti, radovale su se, i fleke će postajati samo veće, i samo dublje. I koža dlanova bit će mu, baš kao i njoj, sve tanja. Jer, Ona je, kad god bi to muževljev otac zapovjedio, lončićem sličnim onim ostavljenim ispod jablana, grabila vodu i izlijevala je na dvorištu, na njegove dlanove. Pod je mogao ostati neizriban, samo su ruke gazdine morala biti čiste. Mlada snaha ni po čemu se nije uklapala u kuću pobjednika. Oči su joj bile staklene, a tijelo je svaki danom bivalo sve mršavije. Svojim je pokretima dozivala one od kojih je pobjegla. Nitko je nije želio čuti i nitko nije dolazio.

Dokaz treći

Tvorničarima je posebno bila draga epizoda koja je padala u četvrtu godinu Njezina braka. Spominjali su je čak i onda kad je temom postajao neki drugi trenutak biografije te žene koja je svojim, često i nepromišljenim i inatskim odlukama, punila tuđa usta. Usta su se daleko uspješnije vlažila ružnim komentarima nego vodom kakva je izbijala metrima ispod površine tla na kojem su svi oni načinili prve korake i prvi put razbili koljena. „Bila je nesposobna odgajati dijete“, slagali su se u tvrdnji. Nitko nije osjetio potrebu skinuti svoje mišljenje s tekuće trake. „Maloj je bolje kod njegove sestre, neka ju je uzela. I zašto bi nju itko išta pitao“, ponavljali su dok im je kontrolor pljeskao i određivao još veću normu. Još, još rečenica, još, još ružnih komentara, još, još osuda. I obrtnici su voljeli objašnjavati isti događaj. Samo što su ga koristili u posve drukčijoj karakterizaciji istog lika. „Uzeli su joj malu, sve je bilo isplanirano. Ona je toga dana umrla, umrlo je sve u njoj“. Često su se, i oni, vraćali istom motivu djevojčičina odlaska iz rodne kuće. U svako bi ponavljanje ubacivali nove detalje. Za razliku od onih prvih koji su tvrdili kako Ona nikada više nije željela čuti za dijete, ovi drugi su isticali kako je nakon tri mjeseca odpješačila do Grada, sjela na vlak i otputovala do slavonskog gradića. Mala je baš jela čokoladu kad se Ona pojavila na vratima. I čim ju je ugledala, djevojčica je počela plakati i vikati: „Ne idem s tobom, ostat ću ovdje, ovdje voda teče iz zidova. Ne mora se ići na duboki buran“. Ponudili su joj da sjedne u kuhinju. Natočili su joj vodu iz zida. Na trećem katu stambene zgrade, gledala je u svoje jedino dijete i jecala. Poslušala je njegovu sestru kad ju joj je rekla da bi bilo najpametnije da krene i da više ne uznemirava kćer. Ona je njezina ionako samo na papiru, objasnila joj je. Prespavala je na klupi u čekaonici željezničke stanice i pitala se je li stvarno voda iz zidova bolja od vode iz bunara, iz emajlirane kante i oštećenog seoskog lončića. Majstori filigrani upitali su me jednom prigodom mislim li ja da Ona baš zbog te rečenice svoje kćeri više nikada nije pila vodu iz slavine. Odgovorila sam im potvrdno jer sam znala da Ona ni pod koju cijenu ne bi svoju čašu napunila tekućinom gradskog vodovoda. Ne bi ni čašu, ali ne bi ni limeni lončić. Kako bi, da to učini, mogla onu Crvenkapicu pogledati u oči. Te noći nije osjetila žeđ.

Kad se vratila u selo, prošla je uz roditeljsku kuću. Nije ni primijetila da je otac posjekao bagreme.

Dokaz četvrti

Voljela je česmu, govorili su mi svjedoci iz druge grupe. Pripadnici prve o tome nisu ništa znali. Uostalom, njih nije ni zanimalo što je Ona voljela. Nije ih zanimalo ni zbog čega je on, ubrzo nakon što je mala otišla, i Nju odveo iz kuće svojih roditelja. Nije ih zanimalo ni kako se osjećala ono zimsko jutro kad je bježala iz grada, iz države, iz podstanarske hladne sobice. Žurila je, samo da bude što dalje od njegove ljubavnice i sevdalinki čije je riječi on, neskriveno, ispravljao i zamjenjivao ih vlastitim stihovima. Najuspjeliji su mu bili oni o rukama druge žene, o prstima koji su nalik njegovima. Spominjao je da su nježniji i da lakše prolaze kroz četinjavu kosu. Mislio je na svoju. U novim riječima nije bilo isprike za ženske palčeve koji se nikada nisu oporavili od lukšije, hladne vode i grubih tkanina iz kojih su bile krojene muške gaće. Napustila je sve u danu kad su s česme, s koje je uzimala vodu, dječaci iz kasabe promrzlim rukama otkidali ledenice.

O četiri desetljeća njezina života, točnije o svemu onome što je uslijedilo poslije njezina bijega, malo su mi govorili i jedni i drugi. I kad bi je spomenuli, vraćali su se na ono što sam već znala. „Patila je jako“, to je bilo sve što su govorili obrtnici.

„Nema te vode koja može oprati njezine grijehe“, bili su jasni tvorničari. Njima su se nakon njezina odlaska pridružili i bivši nogometaš, njegova familija i familija žene zbog čijih se prstiju mijenjao tekst poznate pjesme.

Dokaz peti

Njezin život „tamo gore“ nikoga nije nikoga zanimao. Ne vjerujem da baš ništa o njoj nisu čuli i da se kroz sve te godine ni sa kim od njih nije srela. Oni koji su poživjeli, vratili su je u svoje priče tek onda kada se Ona, u svojoj šezdesetoj, ponovno pojavila u selu. „Ne bi ni sad došla da nije tako nasmrt bolesna“, rekla mi je kći jedne od tvorničarki. Osjetila sam da bi ženica bila najsretnija kad bih je zamolila da nastavi optuživati naslijeđenim rečenicama. No, u mojim je sve sitnijim očima, srećom, prepoznala umor. Više nisam mogla skrivati na čijoj sam strani. Usne su mi sve jače pucale. Nastavljala sam ih gristi. Lizala sam krv i gutala je. Razrjeđivala sam je vodom iz boce. Na plastičnim je rubovima ostajao roskasti trag. Zima je bila pri kraju, i ono malo snijega što je palo krajem siječnja nestalo je. Maštala sam o bjelini koja će prekriti sve ružne riječi koje su o Njoj ikada izgovorene i nadala se da ću se, za nekoliko stotina godina, roditi kao dječak koji će zimi kidati ledenice s neke restaurirane česme i imati snage jednu mladu ženu zamoliti da ostane. „Dobro je da je došla, nek umre među svojima“, prišapnula mi je najtananija obrtnička duša. Pozvala me da pođem s njom, dok još nije kasno. Nisam pristala. Bojala sam se da će netko od tvorničara saznati da sam Nju išla posjetiti. Mrzila sam svoju slabost. Rastezala sam je prema horizontu vjerujući da će nestati na mjestu gdje se spajaju nebo i ravnica. I na samom završetku, dok iznosim i posljednji dokaz, pitam se kako ono najvažnije nisam razumjela, pogotovo što je svima drugima bilo jasno, da ja u toj priči, od samog početka, navijam za Nju.

Zaključna riječ

Grobu sam prišla sam tek kad su se svi razišli. Grane bagrema položila sam na ploču. Pazila sam da ne dotaknu jedini vijenac koji je ležao na mramoru. Crna traka – na kojoj je pisalo ime onog koji ju je svojom pjesmom otjerao daleko – prekrivala je crvene ruže. Netko ju je pažljivo izravnao, da znatiželjnici bez naprezanja mogu pročitati tko ju posljednji put pozdravlja. Pravac je, na kraju, omeđen; na početnoj točki stihovima o nježnim prstima druge žene, a na završnoj zlatnim slovima na crnom papiru. Između toga nije bilo ničega, samo razvučena samoća. Nisam prepoznala Njezino lice na spomeniku. Snimljeno je nekom kamerom „gore“, kamerom koja nije naša i koja uspješno prikrivati tugu onih koji su bježali a da nisu znali kamo će ih bijeg odvesti. Čak joj ni oči nisu bile staklene. Na kraju svoje obrane, u kojoj sam iznijela samo pet dokaza, naglašavam da ne želim znati što o tom licu misle tvorničari. Ne želim znati ni kako komentiraju činjenicu da je ispod Njezine fotografije uklesano njezino djevojačko, a ne njegovo prezime, jer poznato je da se od njega nikada nije službeno razvela, a da se sa svojim ocem – nakon što se ukrala u partizansku kuću – nikada nije pomirila. Je li od dva zla, kako to obično i biva, izabrala manje? Pitam se, a znam da mi nitko neće odgovoriti. „Tko želi, vidjet će“, rekla bi Ona. Radovalo me što sam s Njom, na kraju svega, ostala sama i što mojoj isprici nitko nije svjedočio. Bilo mi je drago i što počiva uz česmu iz koje voda neprestano teče.

Napustila sam je u sumrak. Možda bih s njom dočekala i noć da nisam morala požuriti na onu istu željezničku stanicu na koju je Ona stigla u četvrtoj godini svoga braka. I s nje se vlakom uputila prema odredištu na koje ću se uputiti i ja. Kad uđem u stan koji sam naslijedila od očeve sestre, bližit će se ponoć. Sutradan ću svojim kolegama u zbornici, po ne znam koji put, ponavljati da ja ne pijem vodu iz cijevi. I upozoravati ih da ne diraju moj limeni lončić. A onda ću, navečer, iz ladice noćnog ormarića izvaditi knjigu priča. Gledat ću u rečenice, sve odreda podcrtane tintoblajkom. I pitat ću se, iznova i iznova, zbog čega su neke podvučene sasvim nježno i gotovo nevidljivo, a druge – poput ove „Sa svojom krhkom lepotom… ona je izgledala kao luksuzna, sitna stvar koju su izgubili neki putnici…“ snažno, kao da žele ukazati na odlučnost onoga koji je olovku držao u rukama.

Književnica Julijana Matanović