Volim književna susrete. Tada na haljinu navlačim ogrtač vidljiv samo meni. Sašila sam ga sama, od vlastite kože. Ne moram ga, godinama već, proširivati. On se sam prilagođava svakom mom suvišnom kilogramu. Postaje komotniji, upija fleke koje nanosi život. Ne odbija u svoje džepove pohraniti ni ružne komentare i bjesove koje mi godinama upućuju oni koji su zaboravili boju mojih očiju i visinu glasa kojim sam zagovarala njihove talente. Ogrtač zna da će nakon razgovora s čitateljicama ponovno postati čist i puno lakši. Teške će riječi zamijeniti prijateljskim, lijepim poput paučine.
Dok ulazim u dvoranu, pogledom pokušavam obujmiti cijelu površinu. Sjedam uz osobu koja će voditi razgovor i osjećam se nelagodno dok u njezinu glasu prepoznajem tremu. Najradije bih je zagrlila, najradije bih je prekinula i priznala joj da sam i sama, u sličnim prigodama, znala zablokirati i zastati na nekoliko sekundi. A te sekunde nalikovale su minutama, pa čak i satima. U isto vrijeme promatram lica žena iz publike. Pogled izabire jednu od njih. Osjećam da će upravo ona biti ta koja će mi nakon susreta prići u ogrtaču nalik mome, i tiho mi šapnuti kako sam u jednoj od svojih priča ispričala cijeli njezin život. „Život piše romane“, dodat će, sa stidljivim smiješkom, uvjerena kako izgovara nešto banalno i nepotrebno.
A kad joj kažem da je posve u pravu, pogledat će me očima pune sumnje. Neće ni trepnuti kad joj krenem pojašnjavati. Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga „prebaciti“ u literaturu. Većinu onih nevidljivih niti kojima smo međusobno u zbilji povezani, a koje ni ne primjećujemo, prisiljeni smo zanemariti. Uvest ćemo brojne, izmišljene, kompozicijske motivacije, samo da bismo ispripovijedane događaje čitateljima predstavili smislenim i opravdanim. Najčešće se s takvom čitateljicom povlačim u kut prostorije te svoju tvrdnju oprimjerujem stvarnom pričom iz vlastita života, jednom od onih koje zasigurno nikada neću iskoristiti kao građu za pisanje. Zbiljske su priče toliko - nije prejako reći - literarno potentne i svaki bi čitatelj doslovno preslikavanje na relaciji život-tekst popratio riječima: „Ma, daj, ne pretjeruj“. I u trenutku, dok gledam lice svoje čitateljice, postajem sigurna kako sam dužna napisati jednu drukčiju knjigu, popis i opis „stvarnih“ priča koje su se, svjedoci mogu potvrditi, stvarno dogodile i koje su moju biografiju dovele do žanra, i meni samoj ponekad teško prihvatljive, sapunice. Jednoj takvoj čitateljici koja je u mojoj priči prepoznala svoj život, u jednoj - po mojoj mjeri - provincijskoj knjižnici povjerila sam jednu priču koja je u svakom svom slovu vjerodostojna.
Na početku 2002. godine upoznala sam gospođu Janju Ž. Upravo je bila navršila osamdeset i osam godina. Živjela je na četvrtom katu na zagrebačkoj Knežiji, u zgradi izgrađenoj krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća. Silno je bila ponosna na činjenicu da je stan kupio njezin otac, potomak obitelji Načelnikovih. Za pedesetak kvadrata morao je prodati oranicu i šumu na Basutskoj, dijelu Donje Mahale koji oplavljuje Sava. Pokazujući ugovor o kupnji započinjala je priču protiv režima u kojem je - kao sestra domobrana - mogla samo sanjati o društvenom stanu. Za plaću, daleko nižu od one koja je bila propisana za njezino radno mjesto, obavljala je odgovoran i složen knjigovodstveni posao u „Sljemenu“. Nisam osjetila ogorčenje u njezinu glasu. Puno sam jasnije čula prkos. Sijeda punđa davala je njezinu licu neku otmjenost. Dugogodišnji artritis približio je tlu oči te ponosne žene. Pognuo je onu koja je glavu saginjala samo pred svecem zaštitnikom u toliškoj crkvi, crkvi u kojoj će biti krštena i kći njezina nećaka. Nećakova će kći biti i moja kći. Magdalena.
Taj nećak, otac i partner u Zagreb bi dolazio nedjeljom. Zavodljivo je pričao o Bosni i vjerovao da tužna i darovita zemlja, i nakon najnovijeg rata, može ponovno postati ista kao nekad, samo ako je ne prestanemo voljeti. Moja teta, očeva sestra kod koje sam odrasla i koja je nakon Magdalenina rođenja došla, iz Slavonije, živjeti s nama dvjema na zagrebačku Trešnjevku, nije odobravala što ja sve češće pričam o kraju u kojem sam rođena. U početku nisam razumjela njezin otpor upućen mojoj znatiželji prema prekosavskim običajima, blagim ljudima i križevima istetoviranim na bijelim ženskim podlakticama. Proći će nekoliko mjeseci dok shvatim da je ona pod Bosnom podrazumijevala sve ono od čega me je, godinama, nastojala odvojiti. Uplašila se da bi se u moj život, kroz vrata koja je otvorio otac moje kćeri, mogla ušuljati zabrinuta lica familije moje majke. Shvatila je da je moju ljubav prema Bosni preplitko zakopala i da će svaki detalj koji proviri naći put do mog srca. Doživljavala je to kao svoj poraz.
I zbog toga nije voljela čovjeka u čijoj je kćeri vidjela svoju unuku. I tako, da bi prikrila svoje osjećaje, jedne mu je nedjelje - dok se on spremao u posjet Knežiji - ponudila da tek ispečenu pitu s jabukama pošalje njegovoj tetki. Bosanac je, tako ga je zvala, samo kimnuo glavom. Započela je, kratkim rečenicama, razgovor koji bi lingvisti opisali kao prazan govor. Upitala ga je kako se gospođa zove. Odgovorio joj je, na što je ona samo, uzvratila: „Sa mnom u internatu u Borovu bila je neka Janja“. Spomenula je i prezime. Isto kao i prezime žene s Knežije. Nastavila je. Ta njezina Janja bila je deset godina starija od nje, bila je iz bogate posavske obitelji i jako ju je boljela kičma. Svaku bi večer legla na patos pa zamolila nju, svoju mlađu cimericu, da je gazi po leđima. „Mogla bi to biti ona“, prokomentirala sam oprezno. Janja Ž. rođena je 1914., a moja teta J, 1924. godine; Janja jest iz bogate posavske obitelji, Janja je za vrijeme Drugog rata službovala u Kombinatu Borovo, Janja je danas posve pognuta…
Bosanac je šutio. Nakon nekoliko minuta, obuvajući cipele, usudio se procijediti: „Hoćete sa mnom, možda je stvarno ona?“. Teta J. je, bez imalo razmišljanja, pristala. Preobukla se, počešljala se i namazala usne. Pošli smo četvero nas. Troje odraslih i beba. Čim je otvorila vrata i jedva podigla glavu, bez trunke nevjerice, Janja Ž. je izgovorila: „Julka, to si ti“. Uz kavu, i donesenu pitu, njih su dvije - nakon samo nekoliko minuta - počele pretresati događaje poslije onog rata. Janjina braća završila su na Križnom putu. Za jednog, mlađeg Iliju, znala je da je ubijen i znala je gdje mu je grob. A Anti se još uvijek nadala.
Zbog toga se i nije udala, da se može posvetiti potrazi. I sad kad se Julka pojavila, ona zna da je i Anto negdje živ. Sutradan me nazvala da u njezino ime napišem pismo Crvenom križu Rusije. Pristala sam. Janja Ž. je diktirala, a ja sam samo pazila na pravopisne pogreške. Umrla je ubrzo nakon toga. Odgovor je stigao šest mjeseci poslije. Hladne rečenice administracije. Nisu imali nikakvih saznanja o nestanku Ante Ž., rođenog 1924. u Donjoj Mahali pokraj Orašja. U oporuci kojom stan ostavlja svom nećaku, Janja Ž. naglasila je kako se nasljednik obvezuje da će se - ako se Anto vrati - brinuti o njemu. Na ostavinsku raspravu sam otišla ja. I nećak Janje Ž. preminuo je ubrzo nakon nje, četrnaest dana prije datuma ispisanog na pozivu iz bilježničkog ureda.
Na zidu dnevne sobe na četvrtom katu zagrebačke Knežije, danas stoje dvije - u starinsku ramu - postavljene fotografije. Prikazuju izblijedjela lica mladih zaposlenica Batina kombinata, lica žena koje će moju kćer voljeti kao rođenu unuku.
„Život doista, kao što kažete, piše romane“, izgovaram svojoj čitateljici. Ona me gleda ravno u oči. Više ne sumnja. Samo ne zna treba li se osobi biografije, nalik mojoj, diviti, ili je treba žaliti. Ne zna je li to dar ili je to prokletstvo. Piši J… piši, čujem je kako šapuće. Sve tiše, dok njezin glas uklanja mrlje s haljine koju sam sama sašila. Od vlastite kože.
Književnica Julijana Matanović