Zbirka pjesama Atlas izgubljenih zvijezda Nele Župarić već samim naslovom daje naslutiti širok raspon značenja.
On otvara prostor potrage koja počinje upravo u nama samima. Atlas nas upućuje na put, smjerove i granice, na pokušaj da se snađemo u nepoznatome, dok su zvijezde od davnina putokazi onima koji traže nešto više od onoga što im je pred očima. Kada se te dvije slike spoje u naslovu pjesničke zbirke, pred čitateljem se otvara knjiga traganja – za smislom, za drugim čovjekom, za ljubavlju, ali ponajprije za vlastitim mjestom u svijetu.
Zvijezde Nele Župarić nisu, međutim, samo udaljena nebeska tijela. One su ljudi koje susrećemo i gubimo, snovi koje slijedimo, propuštene prilike, ljubavi, uspomene, nade i oni dijelovi nas samih koji negdje putem ostaju iza nas. Stoga je Atlas izgubljenih zvijezda manje knjiga o nebu, a mnogo više knjiga o čovjeku. Susret sa zvijezdama susret je s čovjekom u sebi, sa svim njegovim nadanjima, željama i stremljenjima. Jer svaki čovjek u sebi nosi sazviježđa kojima je možda zaboravio ime, a možda i da postoje. Zato ih treba ponovno otkriti i mapirati kako nam ne bi zauvijek ostala nepoznata.
Nela Župarić vodi nas kroz tri pjesnička prostora – kroz čovjeka, putovanje i ljubav. Tri pjesnička ciklusa postaju tri etape jednoga istog puta. Čovjek najprije mora zastati pred sobom i zapitati se tko je, zatim mora krenuti, napustiti poznato i dopustiti da ga put promijeni, a na kraju susresti drugoga čovjeka i suočiti se s ljubavlju, najljepšim, ali i najranjivijim prostorom ljudskoga postojanja. Tako knjiga postupno iscrtava svojevrsnu kartu sazrijevanja i samospoznaje.
U prvom ciklusu, O čovjeku, pjesnikinja postavlja pitanja o postojanju, smislu, savjesti, osjećajima, talentu, skromnosti i pohlepi. To nisu pitanja koja traže samo jedan odgovor. Ona su prije svega zaustavljanja na putu, mjesta na kojima se čovjek mora okrenuti prema sebi. Poezija Nele Župarić nastaje iz promatranja i potrebe da se razumije čovjek. Upravo zato u njoj ima nečega neposrednog i bliskog. Velike riječi ne pojavljuju se kao filozofske definicije, nego kao dio svakodnevice. Savjest se provjerava životom, osjećaji susretom s drugim čovjekom, a smisao se ne pronalazi odjednom, nego se gradi korak po korak.
Nelina poezija još je snažnija onda kada misao ne izgovori do kraja, nego ostavi prostor čitatelju da je sam nastavi. Upravo se takav pomak posebno osjeća u drugom ciklusu, O putovanju, koji je možda i ključ za razumijevanje cijele zbirke. Put kod Nele Župarić nije tek prelazak iz jednoga prostora u drugi. On je metafora čovjekova trajanja, promjena koje se u njemu zbivaju i njihova stapanja u neku novu životnu dimenziju. Tu se pojavljuju cesta, nebo, more, let, obzor, zvijezde, odlasci i povratci, ali putovanje koje se pritom odvija nije zemljopisno – ono se događa unutar čovjeka. Čovjek je istodobno putnik koji traži zvijezdu prema kojoj će se ravnati i lutajuća zvijezda koja još uvijek pokušava pronaći vlastitu putanju.
Put u ovoj zbirci, međutim, nije bezbolan. Svako kretanje nešto ostavlja iza sebe. Svaki odlazak podrazumijeva gubitak, a svaka promjena odricanje od nečega što smo nekada bili. Zato Atlas izgubljenih zvijezda nije knjiga naivnoga optimizma. U njoj postoji svijest da se neke prilike ne vraćaju, da neke ljude gubimo i da se ni sami sa svakoga putovanja ne vraćamo jednaki.
Treći ciklus, O ljubavi, vodi čovjeka u najosjetljiviji prostor zbirke. Ovdje se više ne govori samo o čovjeku kao pojmu niti o putu kao metafori. Sada je pred nama čovjek koji čeka, šuti, nada se, sumnja, pita, voli i strahuje od gubitka. U tim pjesmama ljubav nije idealizirana. Ona je istodobno blizina i udaljenost, riječ i šutnja, sigurnost i strah.
Snažnu metaforu donosi pjesma U oklopu. Čovjekova tvrda vanjština postaje obrana iza koje ostaju skriveni snovi, ranjivost i želja za bliskošću. Oklop tako poprima dvostruko značenje: štiti nas od ranjavanja, ali nas istodobno može spriječiti da do drugoga čovjeka uopće stignemo. Oklop čuva, ali i razdvaja.
Snaga poezije Nele Župarić leži upravo u njezinoj sposobnosti da riječi pretvori u slike – u oklop, zvijezdu, sat, more, oluju, cestu, noć ili let – koje prenose unutarnji doživljaj ili ga, poput atlasa, preslikavaju pred čitatelja. Nelin pjesnički izraz pritom karakterizira izravnost koja se razvija u mrežu suptilnih značenja. Premda se pjesnikinja ne služi pretjerano složenim metaforama, njezina riječ traži od čitatelja da zastane i zagleda se dublje kako bi sagledao sliku u cjelini. Njezine su slike čiste i razumljive, stih je uglavnom sažet, a pjesma često završava jasno oblikovanom mišlju. Takva neposrednost omogućuje lako uspostavljanje veze s čitateljem.
Stihovi zbirke ostavljaju dojam pažljivo oblikovanih misli. Osjeća se težnja da se svaka riječ odmjeri i pronađe joj se odgovarajuće mjesto. Autorica se pritom izrazito oslanja na ritam i rimu, koji njezinim pjesmama daju melodioznost, sklad i lakoću pamćenja. U pojedinim pjesmama rima je dodatno naglašena dvostrukim rimovanjem, čime se još snažnije ističe zvučnost stiha. Tek se u nekoliko pjesama autorica udaljava od takve strukture i poseže za slobodnijim stihom, ostavljajući tada više prostora pjesničkoj slici i unutarnjem ritmu.
Važna osobina ove knjige jest i njezina mladenačka otvorenost. Autorica ne skriva da još uvijek traži. Štoviše, upravo je potraga jedan od središnjih motiva njezine poezije. Sama je naslovni atlas povezala s traženjem, a tri ciklusa s onim što čovjek na svojem životnom putu traži, sanja, čemu se nada i čemu se moli. U pjesmama zato ima mnogo pitanja, dok odgovor često ostaje čitatelju. Jer bez postavljenih pitanja nema ni potrage za odgovorima.
Gdje su, dakle, te zvijezde koje tražimo?
Tako se tri pjesnička ciklusa na kraju stapaju u jednu jednostavnu, ali veliku cjelinu: čovjek postoji, čovjek putuje i čovjek voli. Sve ostalo događa se negdje između tih triju točaka. Jer susret sa zvijezdama na kraju se može pokazati kao susret sa samim sobom.
Negdje duboko u čovjeku postoje nepoznata sazviježđa koja tek treba otkriti. Neke ćemo zvijezde prepoznati odmah, neke možda previdjeti, a za nekima ćemo tragati cijeli život.
Vrijednost Atlasa izgubljenih zvijezda upravo je u pozivu na to traganje. Jer izgubljene zvijezde možda uopće nisu nestale – samo ih treba ponovno potražiti.
