Rat i kiša – knjiga bez ratnog pokliča

U moru knjiga o ratu, Rat i kiša Velibora Čolića pojavljuje se kao rijedak, gotovo nepristojan izuzetak. To nije knjiga koja traži stranu, opravdanje ili povijesnu presudu. Ona ne pita tko je u pravu, a tko u krivu, jer rat – kako ga Čolić vidi i piše – nema moralnih pobjednika. Ima samo preživjelih i onih koji to nisu.

Čolić se kroz knjigu ne obraća čitatelju s namjerom da ga utješi, pouči ili pridobije. Ova klnjiga ne nudi katarzu u klasičnom smislu, niti zatvara svoje poglavlje nekom vrstom pomirenja. Naprotiv, riječ je o tekstu koji ostaje otvorena rana, svjesno neiscijeljena, jer bi svako zatvaranje značilo novu laž. Čolićev rat nije događaj s početkom i krajem; on je stanje, trajanje, unutarnja infekcija koja se prenosi iz vremena u tijelo, iz tijela u jezik.

Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina, a prva započinje s temom bolesti. Čolićeva autoimuna bolest postaje produžetak rata drugim sredstvima. Tijelo nastavlja ratovati i nakon što su topovi utihnuli. Bolnica je nova bojišnica, medicina nova strategija odgode, a smrt je staln o korak ispred.

Medicina napreduje brzo, ali smrt se uvijek pokaže bržom.

Bolest, poput rata, dolazi nepozvana, brutalna je i nepravedna, razara tijelo iznutra i oduzima iluziju kontrole. U tom trenutku, paradoksalno, svijet postaje jasniji. Nestaju suvišne kategorije, lažne hijerarhije i moralne fasade. Čovjek je prisiljen vidjeti sebe bez ukrasa, bez zastave, bez opravdanja. Zlo decentralizira – izbacuje nas iz središta vlastite važnosti i vraća na stvarno mjesto u poretku smrtnosti. U tom smislu Rat i kiša nije samo knjiga o ratu, nego i knjiga o smrtnosti, prolaznosti i nemoći čovjeka da se sakrije od vlastite biografije.

Druga cjelina bavi se autorovim ratnim iskustvom. Autor vlastito sudjelovanje u ratu ne predstavlja kao izbor. Čolić vlastito sudjelovanje u ratu ne opisuje kao izbor. On nije otišao u rat – rat je došao k njemu. Prljav, sam i nepozvan. Tom rečenicom razgrađuje se jedan od temeljnih mitova ratne retorike: ideja rata kao prostora odluke, volje i svjesnog sudjelovanja. Rat se ne događa „negdje drugdje“, on se događa u vlastitom gradu, među poznatim ulicama, u svakodnevici koja se do posljednjeg trenutka opire vjerovanju da je katastrofa moguća. A kada se dogodi, već je prekasno.

Rat, kako ga Čolić opisuje, u početku se hrani tijelima i razaranjem, ali kasnije prerasta u čudovište koje proždire vrijeme. On ne dopušta život u sadašnjosti. Sve smrti su na njegovoj strani i stalno vuku preživjele unatrag. Rat postaje trajno stanje svijesti.

Posebno je snažan autorov naglasak na činjenici da su moderni ratovi – ratovi protiv civila. Svi leševi koje je vidio bili su civili. Strah koji opisuje nije metaforički – on je organski, fizički, paralizirajući. Tijelo se grči, drhti, gubi kontrolu. U tom kontekstu pojam hrabrosti potpuno se razotkriva kao ideološka konstrukcija, alat moćnih za opravdavanje tuđe smrti. Prava „hrabrost“ vojnika na fronti jest strah – jedini motor preživljavanja. Jer vojnici nikada nisu pobjednici; oni mogu biti samo poraženi. Ratove uvijek dobivaju generali.

Znam, ne izgledam hrabro. Lako sam promijenio mišljenje o hrabrosti tijekom rata. Hrabrost je glup izum. Gluplji od domovine, domoljublja ili molitve. Sve su to izmislili predsjednici i njihovi vazali, bogataši, kako bi opravdali svoje ratne zarade. Koliko god paradoksalno zvučalo, strah je jedina hrabrost vojnika na frontu. To je motor koji ih pokreće i pomaže im da prežive. Jer vojnici nikada nisu pobjednici, vojnici mogu biti samo poraženi. Bitke i ratove uvijek dobivaju generali.

Rat je, u Čolićevu viđenju, proždrljiva zvijer bez romantike i uzvišenosti. Ne proizvodi junake, nego fizičke i psihičke invalide, pijance i ljude trajno nesposobne za normalan život. Sve ideje herojstva i domoljublja ovdje se raspadaju pod težinom stvarnosti.

Rat izjeda mnogo ljudskog mesa, rat ne pretvara mlade ljude u heroje.

Pretvara ih u pijance.

Spas od tog stanja autor pronalazi u zapisivanju. Pisanje nije terapija ni iskupljenje, nego nužnost. To je jedini mogući oblik otpora i pokušaj očuvanja ljudskosti. Sjećanje, poput sna, govori stranim jezikom: fragmentarno, nelogično i često okrutno. No upravo zato zahtijeva poštovanje. U trenutku kada rat postaje sve žešći, zapisivanje postaje jednako opasno kao i neprijatelj. Ipak, autor bilježi – jer zna da će pobjednici pisati povijest, a poraženi književnost.

Dok pobjednici pišu povijest, poraženi pišu književnost.

Ovo je knjiga napisana iz pozicije radikalne iskrenosti i rijetke hrabrosti: hrabrosti da se istodobno suprotstavi svim ratnim narativima. Ne samo nacionalnima, nego i onima romantičnima, herojskima i književno uljepšanima. Čolićev rat nije prostor uzvišenih ideala, nego mjesto u kojem se čovjek neumoljivo suočava s vlastitim dnom. Rat ne proizvodi junake – on proizvodi invalidnost, ovisnosti, strah i trajni gubitak sposobnosti za normalan život.

I kada oružje utihne, rat se ne povlači. On se nastavlja propitivati, tinjati i razarati, godinama nakon formalnog završetka sukoba. Iako se izvana uspostavlja privid mira, u nutrini ljudi rat i dalje bjesni. Postaje jasno da rat nikome nije donio željene ishode: ostavio je tek pustoš, prazninu i duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo. To nezadovoljstvo postaje trajna hrana masa, sredstvo njihova držanja u okovima, dok nevidljive ruke i dalje povlače poluge stvarnosti.

Knjiga ne nudi odgovore, ali neumorno postavlja pitanja. I upravo u toj nemirnoj, nelagodnoj otvorenosti leži njezina istinska snaga.

To je uloga književnosti. Ne u nuđenju odgovora, već u postavljanju pravih pitanja.

Jedan od najsnažnijih segmenata knjige jest opis svakodnevice rata: mirisi raspadanja, napuštene kuće, ladice bez knjiga, križaljke u izblijedjelim časopisima. Tamo gdje nema knjiga, zaključuje autor, lako je ubaciti domoljublje. Ova rečenica precizno sažima cijelu etiku knjige.

Mnogo vremena provodim u ovim kućama. Prevrćem ladice, čitam razglednice, ispunjavam križaljke u već izblijedjelim časopisima. Iznenađen sam nedostatkom knjiga u tim praznim nastambama.

Vjerojatno je zato ovaj rat i bio moguć.

Tamo gdje nema knjiga, lako je ubaciti domoljublje.

U trećoj cjelini započinje priča o egzilu. Autor shvaća da se tu više nema za što boriti. Egzil koji slijedi nije bijeg, nego svjestan čin otpora. Odlazak iz zemlje postaje jedini način očuvanja razuma. Autor za zemlju svoje budućnosti odabire Francusku, onu koju Balkanci zaobilaze u širokom luku. Njegova se odluka čini nelogičnom, ali čin je hrabrosti – iz nepoznatoga započeti novi život, jer sve ovo poznato nosi mirise nelagode.

Znam da su naši političari hrabriji od mene. Uvijek su spremni boriti se do posljednje kapi tuđe krvi. Nameće se zaključak. Pokušat ću dezertirati. A ako ne uspije, onda ću se ubiti. Tako ću im oduzeti pravo da me pošalju u smrt u ime domovine i države.

Ipak, knjiga ne završava u potpunoj tami. U motivu kiše, trčanja i bijega pojavljuje se kratki, gotovo halucinantni trenutak oslobođenja. Kiša pere, priroda postaje saveznik, bol i strah na trenutak nestaju. Ali čak i tada ostaje zrno tuge – svijest da iza leđa nestaje rodna zemlja, pod olujom, bez povratka.

Tridesetak godina egzila završava simboličnim činom postajanja Francuzom. Autor naposljetku dobiva francusko državljanstvo i prestaje biti stranac u zemlji svog egzila. Njegov identitet postaje francuski jezik (u njegovoj domovini rat je od jednog jezika napravio tri). Time se bavi završni dio knjige Rat i kiša. Tako ovom knjigom Čolić dovršava trilogiju o svom egzilu.

Velibor Čolić će u jednom intervju reći da od Bosne u kojoj je on rođen nije ostalo ništa, a nastalo je nešto ružno, sklepano iz krvoprolića, „zbir zločinaca, mafijaša, klerikalne tame i sitnih duša koje su preko noći postale važne.“ Dakako, tako mu njegova nekadašnja domovina postaje strana. Kad se vrati na zgarište svom rodnog grada može zaključiti samo jedno: to je sad drugi grad, jednako mi stran kao bilo koji drugi na ovom svijetu. I nije jedini kojeg muči taj osjećaj. Rat je mnogima oduzeo sve što su imali, a nekima i sam život, tako da su mnogi morali početi ispočetka, kao druge osobe, pod drugim podnebljem u sasvim drugačijim uvjetima života (pa bilo da je riječ i o istom „podneblju“).

U istom tonu, bez patetike i bez lažnog pretjerivanja, Čolić se u jednom intervjuu osvrnuo i na ishod rata u Bosanskoj Posavini, govoreći jednostavno i precizno o razmjerima poraza i trajnim posljedicama koje su ostale iza njega.

Ponavljam stalno: ti ljudi mogu puniti hipodrome, pjeniti se u domoljublju i mahati zastavama u slavi pobjede, ali Bosanska Posavina ostaje totalni – vojni, kulturni, civilizacijski i svaki drugi – hrvatski poraz. Ružan. Definitivan. Volim često spomenuti prijatelja Milu Stojića, velikog pjesnika, Hrvata iz BiH, koji kaže da smo s Posavinom izgubili dušu. To se ne može nadoknaditi prangijanjem – kako se lijepo kaže u Posavini – uz jeftine stihove Perkovića i kompanije. Nas tamo više nema. Pokojni Tuđman možda bi jedini mogao reći istinu o tome. Naravno, posthipodromski narativ o Posavini šuti. Hrvatska politička vlast njeguje jeftini trijumfalizam, a ne stvarnu kulturu sjećanja. Umjesto kulture imamo folklor.

Rat i kiša važna je knjiga ne zato što govori o Balkanu, nego zato što govori o čovjeku. O tome kako se ratovi uvijek vode protiv civila , kako hrabrost služi onima koji nikada ne ginu i kako književnost nije tu da nudi odgovore, nego da postavlja prava pitanja.

Ovo nije knjiga ne čita se radi užitka, ona se čita iz nužnosti. Ona podsjeća da u ratu nema herojstva, nego samo gola borba za preživljavanje i odbija dopustiti da se zlo prešuti, uljepša ili zaboravi.