Blagdani izmiču, utisci se sliježu, nemam odmora, ni malo a posebno ne kako sam ga željela i planirala, radno s neobaveznim radnim vremenom … ali … podrazumijeva se da sve treba biti glatko, bez zastoja i problema koji se moraju riješiti. Što sam to jako htjela i željela? Pitam samu sebe, već sam zaboravila. Ako sam zaboravila, znači nije bilo ni važno, rekla bi moja baba, uvijek je se sjetim.
Spavati i buditi se kad se probudim, bez alarma! Leškariti, popiti čaja, pa kavu lagano ispijati i čitati, onako u toplom krevetu, red kolača, red keksa, grickati i putovati mislima daleko, jednostavno se uljuljati i biti malo sama sa sobom, na zamišljenim mjestima i društvu, više od onoga, svakodnevnog čina, a to je legnem jer je hladno, ušuškana odmah i zaspim.
Sindrom nedjelje i blagdana je buđenje u neka doba, ranu zoru da budem precizna kada više poslije toga nema sna, posebno ako još imam obveza, kao da si kradem trenutke samo za sebe. Nisam dovoljno obavila „razgovora“ sa sobom, nisam poslagala ladice događanja i sve smjestila na svoje mjesto, nisam se pripremila za ovu došlu Novu godinu. Dogodilo se slučajno, jednostavno sam se dobrovoljno uvukla u dežurstvo posla a svi su na kolektivnom godišnjem. Nevjerojatno kako baš u ta doba ima puno posla, nepredviđenih situacija, ali je dobro što je opuštena atmosfera, nema grča i trke jer kasnim na bus i onog juriša niz skaline. Ponekad i prošećem do slijedeće postaje, autobusne naravno, onako sebi za gušt.
I tako, probuđena u ranu zoru, toalet je destinacija, od tekućine koju sam nemilosrdno pila, a sve zbog preslanog jela navečer, kad cijeli dan ne jedem kako treba onda je to prije spavanja atentat na želudac. Od kolektivnog godišnjeg nisam imala blagodati kao ostale kolege, ali se pretjerao rano ne ustajem kao obično. Ipak osjećam veliki umor. Svako ga drugačije osjeća i manifestira i ma koliko god rekli išta, svi ti blagdani i svako obiteljsko raspravljanje –koje se pretvori u savjetovanje pojede svu energiju, iscrpi.
Dani prolaze i kad pogledam na kalendar, uskoro će i zvanični radni a ništa nisam za sebe napravila, zar novogodišnji novi ulazak ne zahtjeva baš to?
Velike odluke i naravno provođenje istih!
Nekako mi je sve promaklo a da toga nisam niti svjesna, jest da pomislim ali nemam vremena razmisliti i odlučivati, nemam vremena za sebe. Da li je to dobro? Zaključila sam da je, da mi je možda baš to trebalo da na takav način se pokrenem, bez velikih planova i obećavanja samoj sebi, a pri tom i i smišljanja neostvarivog, uvijek su nam oči veće od zalogaja kad smo gladni. I ono ne idem gladna u kupovinu namirnica je pravilo kojega sam se počela slijepo držati, sve mi treba. E pa ne treba!
Smrtnik sam kao i svi drugi, male osobne tajne su zavirivanje u budućnost, što nam donosi. Nisam mogla odoliti, čitam, gledam, postavljam paralelu….. horoskopi, tarot, visak, anđeoske karte …. sa svim tim čarobnim novogodišnjim željama, priželjkivanju i pitanjima…….
…. što to mi donosi ova nova godina na svim poljima?…
… a onda kad sam čula da netko misli na mene, da se ljuti još uvijek na mene, jer sam nešto pogriješila, da hoće stupiti u kontakt a ne zna kako, smišlja načine i u mislima sam mu i da je miljama udaljen…. Počela sam osjećati neke vibre, toplinu i.
Sve mi se zamaglilo, zar opet,… ti….?
A brišem te mjesecima, ma cijelu godinu, svaki tvoj trag brišem na svim poljima, naprosto stružem iz svoga života, ….. moram sada priznati, bez uspjeha jer neprekidno negdje proviruješ uvijek, na svakom centimetru, na svakoj sitnici….. nisam više ništa čula, misli su mi počele letjeti k tebi i odmah prisjećanja….. tvoje pokunjeno zvanje kad god smo imali pauzu ne javljanja rekao bi skrušen--- mislija sam da neću misliti na tebe, kako si? --- Imam febru i motaš mi se u mislima, vidim te kako ležiš tu i osjetim, mora sam se javiti da te čujem---
Pitam se pitam, neprekidno, da li mi sve to treba?
Da li sam jača da bezbolnije prođem nastupajuće dane, nadam se ne i mjesece, dok te u maglu sjećanja ne gurnem? Koliko će mi sada trebati vremena? Ono, da mi nisi u mislima neprekidno, svakoga sekunda, minuta, sata, već samo povremeno. Jednostavno si ne smijem dozvoliti tvoju okupaciju moga uma, tvoju okupaciju mojih želja i stremljenja. Moram biti svoja, bez tebe po svaku cijenu.
Čestitala sam porukama blagdane, …. ni traga ni glasa od tebe, nije za vjerovati, sve boli. Još uvijek, tako da nisam ni sama svjesna koliko, uvijek na drugačiji način, manje nego ranije, ali ipak… zašto da me boli? Tko si ti da si uspio me toliko okupirati? Posebno nejavljanjem, nepojavljivanjem? Zašto me uvijek nešto prisjeti na tebe? Zašto svaka sitnica u meni rasplamsa iskru? Zašto mi „sjedneš“ u glavu i ne izlaziš van? Zašto me sjećanja na tebe ushićuju, razvesele, potom osjećam i fizičku bol jer te nema nigdje no samo u mislima? Postao si i ostao moja velika tajna.
Htjela ili ne, sjećanja sama naviru i opet te želim kraj sebe, jednostavno mi u misli dolazi samo ugoda, iako je bilo previše dana bola. Ljutim se na sebe, pokušavam odagnati, obrisati, maknuti, zaboraviti, uzmaknuti od tebe… ali, jače je sve od mene. Mogla sam biti s drugim, mogla sam biti s bezbroj drugih, mogla sam svašta. Priznajem, pokušala jesam, ali od kave se nisam pomakla, s tim da je ispijanje kave u kafiću bio vrh kontakta.
Pokušavala sam pronaći išta zanimljivo, sitnicu, pa makar ono,dobro izgleda ili šarmantan je ili duhovit ili zgodan…. Ali, uvijek ono „ali“ iskrsne. Kako biti s osobom koja je toliko puna sebe, dosadna, neuredna ili nezanimljiva. Koja priča o svojim poslovnim uspjesima, još gore kad priča o susretima s drugim ženama, ili o partijanju i lokanju u krčmi s dečkima ili kuka o zadnjoj bivšoj…. Zaboravila sam na sve kriterije, maknula sam ih i rekla samoj sebi, pa da probam,da vidim, da se pomaknem iz te svoje ljušture, da napokon krenem nekamo, negdje, ali u društvu, da ne samujem.
Sjedila bih nasuprot, ispijala kavu i smišljala način da se maknem, pobjegnem, odem, nestanem… dočekala bih prvu priliku, a onda bih pozdravila i žurnim koracima krenula i samoj sebi govorila, zar mi je to trebalo? Zar odmah nisam trebala reći da nemam vremena, zar sam izgubila signale samoobrane? Zašto sam samu sebe uvjeravala da će biti bar malo zanimljivo, možda i dobro? Da će se možda nešto dogoditi i da ću te sasvim zaboraviti. Vidim, očekivala sam nemoguće, priželjkivala. Svjesna sam da sam trebala drugačije napraviti, ostati u svom toplom domu.
Nisam previše razmišljala, rekoh sebi, idem, pa što bude….. a bude to da su neke druge stvorile percepciju da je svaka žena koja dođe na slijepi sastanak laka roba i da je sve formalnost do kreveta. Da svaka žena odmah pada u nesvijest na svaki mig tako korpulentnog i zgodnog…hm…hm. Muški su toliko puni sebe, svakom bih preporučila da bar na kratko se pogleda u ogledalo širom otvorenih očiju i da bar malo razmisli o svom ponašanju i izgledu. Osnovne kriterije sagledavanja svojih vrlina a posebno mana treba svako realno sagledati.
I pitam se često, a što ja to tražim, ako tražim? Kamo me odvela jedna malena sićušna slučajnost komunikacije, naprosto odmor i razbibriga u pauzama vremena surfanja za poslom i čitanjem propisa i zakona, zapravo odmor od obveza i tereta, …. Bio si osvježenje, ti meni, ja tebi…… a sve poslije, ono poslije tebe……..??? to su bili pokušaji zamijene, bezuspješni. Stala sam, nema smisla, ne želim potrošiti ono malo energije koju imam uzalud.
Uspio si na neki čudan način,bio si dosadan i uporan. Pronašao si način i u svaku poru si mi se uvukao, neprimjetno, pitanje je da li je to bilo namjerno ili se dogodilo. Pitanje je da li je bilo obostrano i u kolikoj mjeri? Pitanje je da li ti falim i sjetiš li me se? Pitanje je da li nas je sudbina spojila i da li ćemo se ikada više sresti? Pitanje je i ako da, što onda?
Tko smo mi? Tko si ti a tko sam ja? Naravno da moram postaviti sama sebi pitanja i dobro sagledati sve, sa baš svih strana. Velika smo djeca željna pažnje i topline, iskrenosti i srdačnosti, razmjene informacija o svemu, ponajprije o glazbi i tekstovima, o životu u dijaspori. Komotni i odrasli, svako sa svojom karijerom, dislocirani (ne)premostivo, kako to sve objediniti? Toliko dodirnih zajedničkih točaka i mišljenja, nadopunjavali smo se, znali smo što će ono drugo reći. Odavno sam shvatila da ništa nije bilo slučajno s nama. Sada sam istog mišljenja, nakon proteka niza vremena. Spremna sam na dislokaciju, biti uz tebe. Gledam iz neke druge perspektive, moja karijera je nekada bila samo uspon, sada ne, ne želim, ne želim previše energije trošiti, tek dovoljno za opstanak. Energije sve manje imam, gotovo i nemam, tražim kako ću je nadopunjavati, a zimski period kiša mi to baš ne omogućava.
Što više razmišljam, sve sam udaljenija od pametnih odluka. Nisam sama sa sobom na čisto što i kako dalje, uhvatila me letargija, pustila sam ju jer, bez stresova je dobro, bar za sad, ništa me ne zanima, ništa ne uzbuđuje, ništa ne odvlači pozornost. Za sada je tako, neka ostane, za moj opstanak, za mir koji mi je prijeko potreban.
Vrijeme je učinilo svoje, vrijeme liječi sve, vrijeme je saveznik kojega trebam respektirati.
Neke odluke, spoznaje, znanja su iskoračile. Između ostaloga, vrijeme je pokazalo da mi značiš još uvijek, da te iskreno želim, da to nije bilo igranje, nisi prolaznik moga života. Neću se ni na koji način više prisiljavati novim poznanstvima, susretima. A svaki pokušaj zaborava tebe nije urodio plodom, ni na koji način te više neću ni pokušati brisati, ništa ne pomaže, uvjerila sam se, tu si, dio si mene. Prihvatila sam to, mirnija sam, ne mogu protiv svojih misli.
Život ide nemilosrdno dalje i koračam da me ne pregazi.
Opstajem, dišem, tu sam, pronalazim svakodnevno nove interese, neka druga rutina prisutna. Važno je imati smjernice i rutinu, to je moj provjereni recept za opstanak. Kad sam na izmaku snaga, tada pronalazim novi cilj i krećem k novim izazovima, prvotno fizičkom iscrpljivanju, hodanje, skalini, trčanje, a potom gledam obiteljske i ine slike, tako da um natjeram da se prisjećam samo lijepih događanja iz daleke prošlosti. Dobar film, citati mudrih osoba, vicevi, razgovori s prijateljima iz djetinjstva, kuhanje i nova hrana, istraživanje kako objediniti voće i povrće…..
Za Posavinu.org piše Lily Laum