Još jedna iz niza priča naše spisateljice koja ima želju da pomogne onima koji su na životnom raskrižju: da nikad ne gube nadu već da se snalaze ovisno o trenutku u kojem jesu.Evo mene opet u traženju drugog ritma, ali privremenoga, jer je sve to prelazni period do nečega novoga koje će sigurno nastupiti I dogoditi se.
Nije lako bez rutine živjeti, nije nemoguće ali nije to. A kako sam ga mijenjala zadnjih mjeseci vrlo intenzivno, a o nekom ranijem periodu da i ne govorim, sigurna sam u sebe da ću i ovo prebroditi, da ću pronaći rješenje svega što mi je nužno.
Riječ potrebno ne upotrebljavam jer bih mogla puno toga nabrojati. Bolje je da to zaboravim, znači samo nužno.
A da ti kažem gdje sad trenutno sjedim I pišem, ne bi mi vjerovala. U foajeu, odnosno recepciji bolnice. Mogu reći samo američki stil, ali onaj Holywoodski. Ugodni trosjedi, dvosjedi, fotelje, stolići, svjetlo, toplo, prozračno, pokraj je kafić I tisak prodavaona I pošta. Oni ne štede, oni su sebi napravili ugodnost I treba se ugledati na napredne.
Poslije ću pješice do mjesta gdje mi je signal pokazao otključan wifi, jedna prodavaonica i na zidu uz pločnik ću moći se nasloniti i poslati ti ovu priču na objavu.
Jednostavno je ovdje kava preskupa I gledaju na sat ako se duže zadržiš, dolaze i traže da naručiš još, tako da to nije dobro rješenje za spajanje. A tek mobilni interneti? Operateri su se urotili, nema druge, sve su to slične cijene i uvjeti i najgore je što traže ugovornu obvezu na koju kad su operateri ne pristajem jer je to ugovor s paklom.
Ako je slobodan mjesečni promet, tad je cifra čista glavobolja. Mislim da će ovo sve ugodnije vrijeme biti pogodno za šetnje i potragu za otvorenim mrežama. Zašto toliko o tome pišem, pa da kad putuješ I ti kreneš tim načinom a možda mi predložiš i nešto drugo i bolje. Prepuna si ideja i iskustva jer cijeli život i ti negdje neprekidno hodaš i snalaziš se.
Osnovna bit je u tome da je bezobrazno skupo puno, previše toga. Treba potrošiti, treba si ugoditi, ali kako jedna kava negdje ima cijenu 3 kn a tu gdje sam, ništa nigdje bez minimalno 15 kn i to je kao jako povoljno. Čak i kava u instant automatima je skuplja, ono sa kovanicama kad si uzmeš da ispereš grlo.
Dvosjed u kojem sam zavaljena je udoban, mislim da ću češće dolaziti ovamo, posebno jer nema presjedanja busom kad dolazim od sobe koju sam unajmila. Nazad slična situacija ali vozi okolo naokolo, pa mi je svejedno. Po ljeti će biti klimatizirano sigurno. Dakle, odabir je pao, a možda pronađem još zgodnije i bolje mjesto, gdje ću odmah imati I wifi…
Baš sam nezasitna u prohtjevima.
U zadnje vrijeme jutarnja priča slična, prerano ustajanje, toalet, kava, ili nastavim surfati na mobitelu i zaspim. Prehladila sam mjehur zadnjih dana i posljedice su tu a i popijem puno tekućine kad dođem.
Jučer sam pojela mahune koje je gazdarica kuhala, nisam odbila, ukusno je al podosta začinjeno i dugo poslije budem žedna, ne mogu dugo ugasiti žeđ. Možda je I to razlog oscilaciji tlaka. Kad je bilo bljutavije, takvih problema nisam imala, pazila sam se, odnosno nekakva navika mi je ostala jer zbog raznih bolesti pokojnog supruga smo prehranu prilagodili njemu.
Sada kad sam svjesna tog gotovog čina prestajanja posla kod ovog poslodavca čim završi zasluženi mi godišnji kojega koristim da napravim pretrage I izliječim se, opuštenija sam i više se sebi posvećujem.
Dobro je što primjećujem te sitne male radosti. Na kraju, tko treba bolesnu osobu i još neuglednu I nervoznu?
Uključila sam maksimalno samodisciplinu, autosugestija pod punom brzinom radi. Postavljam si pitanja i odmah pronalazim odgovore.
Izračunala sam koliko mi je sadašnji poslodavac ostao dužan, potom koliko će morati isplatiti po zakonu a ostalo moram zaboraviti. S jedne strane ulaz novca a s druge strane izdaci koje imam I to ne samo za stanovanje I prehranu, već obveze koje imam za režije svoje kuće i ostale rate neophodnih stvari mom malenom svemiru, mojoj obitelji. Pa naravno da sam izašla u susret kad je oruđe za rad u pitanju. Peglanje moje kartice se podrazumijeva. Zato nema prostora ni malo za nekakve kave i sokove. Boca vode i slavina.
Probudila sam se prije plotuna karabinjera, jučer je bilo 3 puta i odzvanja a gazdaričin pas se zavukao sav nervozan od pucnjave. Za Novu godinu je bilo nervoze i morala mu je dati tablete za smirenje. Mali čupavi simpatični partviš, kupi sve smeće na dugoj dlaci, a okicama koluta i traži neprekidno jesti. Izjelica al sve pojede i traži još.
Slušam radio i dobro je jer saznaš bitne stvari. Najavljuju besplatni prijevoz gradskim autobusima za proslavu svetoga Vlaha I to je lijepo i pametno jer i tako od auta se ne može baš prolaziti, bude i sad zagušeno, kako će tek biti poslije uz vrućinu, dobro znam, izgazili su me ljetos po autobusima. S tim da je za vrijeme trajanja zimskog festivala mjesec dana bilo besplatna vožnja od 17 sati. Autobusi su bili prepuni.
A sada ti uporno pišem, poslije kad se logiram negdje će ti otići ovo pismo, ne mogu reći poruka, više je mini roman. Tko bi rekao, da imam I malo sreće, to je mali laptop koji mi je zgodno nositi sa sobom. Jedna od dobrih odluka, koju još otplaćujem, al se nadam da će biti sve u redu i da ću pronaći posao i nastaviti živjeti bez pritiska i stresa. A zašto sam se odlučila za njega? Taj novac bi i tako morala plaćati, odjavila sam tv pretplatu i internet kući i eto rate, a uz to sam još i sjeckalicu i torbu za laptop uzela.
Ženska ručna torba mi je trebala, dugo sam birala na različitim mjestima, boja, oblik, veličina i na kraju uzmem koja me baš nije na prvu oborila, već kao da mi se zalijepila za prste. U početku nošenja je bila nespretna i nezgodna, a sada mi tako dobro dođe. Stane mi laptop, punjači, mobiteli, sva dokumentacija medicinska i ne gužva se… dobru odluku sam donijela, zapravo šesto čulo poslušala.
Kad sagledam unazad, instinktivno sam se uvijek ponašala I nisam baš imala neko razumno objašnjenje toga trena. Sad vidim da je bila dobra odluka preseliti u ovu sobu, jer kako god bila gazdarica zahtjevna, neću na cesti završiti. Naravno da ju zanima novac i stalno pita što će biti i što ću sad i kad raditi, koji su mi planovi, ali nije do sad rekla ako nema love van. I tako unaprijed plaćam. Odredila sam dan plaćanja da je dan useljenja, jer nisam došla na početku mjeseca, to je ipak tjedan jedan.
Nikad nisam shvaćala sve gotovim i kako se lijepo čini i prezentira, dobro da se nisam uljuljala u ovoj firmi, jer mi je u pod svijesti bio i ovakav ishod, al nisam pretjerano revno tražila novo mjesto rada, već diskretno obavila još jesenas razgovore na 2 mjesta za eventualan prelazak, ta mjesta mi se nisu činila boljima.
Pa na kraju, na Mljet sam potegla zbog posla i prelaska. Treba se na licu mjesta uvjeriti u sve i opet puno toga promakne ili progutam. Čekam i vidjet ću sad što će biti, u interesu mi je obaviti sve pretrage koje pulmolog traži za kontrolu pa ću se tome ravnati, naravno tražiti posao ali kad budem se osjećala dobro, da ne kažem bolje, jer nikada više neće biti dobro.
Već jučer kada sam otišla nakon bolnice prošetati osjećala sam se bolje, bez obzira na dosadnu kišu I vjetar, taj osjećaj slobode je neopisiv, nema više ureda koji me je pomalo gušio. Problemi nastaju kada se nema plana i ritma rada, gazda se ne snalazi najbolje u toj branši koja mu je bliska al ne i dovoljno pa ima krivih poteza, ne gleda dovoljno dugoročno, neke stvari da ali ne opću sliku.
Manje više život je takav da treba baš uvijek gledati širu sliku, nikad usko i sada, već i sutra i za mjesec dana. Treba na neki način pokušati sve varijante projicirati koje su posljedice za svaku odluku koju smislim.
A put instinkt određuje ako imam izbora. Treba živjeti tako da se uvijek ima neka alternativa jer čovjek može brzo puknuti. Nikada se nisam predavala i neću ni sada. Već jučer sam obavila dva razgovora koja su bila samo spominjanje o mogućnosti da radim negdje dalje i nešto drugo.
Ovo je specifičan grad, ljudi, tako da ako nisi dobar u poslu, daleko se čuje, odnosno zna. Ovdje nema krivih poteza jer posljedice ostaju.
Zna se tko je kakvu I kome štetu napravio, čemu je sklon. Naprosto kako diše. Mnogi sezonci griješe al najveće greške u životu sam napravila ja. Nikad se nisam postavljala na prvo mjesto. Prilagođavala se obitelji i bila hranilica, ispunjavala sve njihove potrebe i prohtjeve. I sad sam iz sličnih razloga dislocirana, treba sve platiti I održati kakav takav standard svima, ali, riječ ne i ne mogu su mi na repertoaru. Više cijene takav način komunikacije.
Točno znaju da sam potpora I oslonac ma što god da treba, al sad kad su financije u pitanju, nemaju više sigurnosti da li ću sudjelovati.
Nije moja struka jedini posao koji mogu iI znam raditi, dokazala sam se na niz nekih drugih, ma kako god se činili benigni poslovi, bili su to na kraju uvijek ogromni pomaci i samopouzdanju a o financijskoj injekciji je suvišno pričati.
I kad pogledam ponudu i potražnju i javim se, ali dobro razmislim što mogu a što ne raditi. Nije pametno prihvaćati baš sve što je otvorena pozicija jer nije moguće da to i obavljam. Ne bojim se posla, ali ne mogu uz svoju astmu biti u vreloj kuhinji kao pomoćni radnik niti sam u stanju teške terete cijeli dan nositi, pomno sam sve pregledala i budem dobro razmislila.
Mjesto prodavačice sam iz svih uglova razmotrila, ovisi što je u pitanju. I nazvala prodavaonicu tekstilne odjeće, javila se gazdarica koja je odmah baš sve pitala što nema veze sa poslom, ponajviše gdje sam i što sad radim, na što sam općenito odgovorila, a onda kad je čula da imam fakultet a ne i trgovačku školu, tog je momenta rekla da treba trgovca.
Pristojno sam pozdravila i povezala odmah sa saznanjima kako to ide, a ide da moraš biti glumpast i nikako se protiviti bilo čemu i ne imati ni malo znanja van prodaje. Zaboravila sam taj neugodan razgovor a raditi u trgovačkom lancu je ravno samoubistvu, meni s mojim ograničenjima, s tim da uvijek traže, znači imam vremena i za to. Viđam starije osobe, uglavnom žene i nije lako slagati police i nositi neprekidno na njih na rukama iz skladišta.
Napravila sam jednu varijantu financijske konstrukcije za preživljavanje i moram se slijepo toga držati inače sam u problemu. Dobro je uvijek imati malu, malenu zalihu, koja točno može biti samo za trošak puta do kuće i 2 dana preživljavanja. Uvijek, baš uvijek se u tom duhu ponašam i tako i djecu učim.
Od jučer dok hodam ulicom ili se vozim busom, držim otvorenu aplikaciju sa pokazom dostupnim wifi mreža I nisam vidjela igdje toliku koncentraciju, sve zaključano ali se nađe I otključano, tako sam jučer provela sjedeći na zidiću uz jedan hotel koji ima otvorenu mrežu a ne radi još. Baš me razveselilo i mogla sam pregledati svu poštu i poruke detaljnije. Ovako ovlaš pogledam putem moba I pojede, zapravo ždere MB kao sumanut. Sada mi baterija polako ističe.
Moram riješiti još puno toga, al kad imam popis, ide jednostavnije. dobro sam sve odvagala, vjeruj mi. Nisam za minus temperature i vlagu sada sa ovom astmom. U našem gradu je još mrzlo i snijega ima a noćne temperature su obvezatno minus i dobar dio dana, osim toga, da odem u drugu vrstu mirovine moram imati po zakonu 12 mjeseci staža još ali radnoga (he he ) znači kako god znam moram se maltretirati sada da steknem uvjete koje ću tek za 2 god moći konzumirati ako se zakon ne promijeni do tad. Oduvijek nitko te ništa ne pita a najmanje što ti je želja ili potreba. Odavno sam shvatila da je to tako i nikako drugačije.
Razmišljam da ako mi je sad teško raditi, a nije, ovisi što, kako će biti to tek još kasnije jer godine nemilosrdno gaze, sve je teže raditi uz tegobe koje dolaze.
Niti jednog trenutka nisam imala namjeru i ne žalim se ni na što nego iznosim gole činjenice koje mi se događaju i što me sve snašlo. Vrlo je mučno i glupo. A i sad me dečki cijede kad stignu, kako bi to bilo da sam još pri ruci. Ovako ipak imam svoga mira, nije neki al ga imam. bilo bi bolje da sam s primanjima koja zadovoljavaju najosnovnije potrebe ali toga nema.
I ne predajem se, upoznala sam sve svoje moguće slabosti i preventivu sam odmah aktivirala. Nekako mi dođe da ti pišem kad god nastupa promjena. To je i dobro, jer pišući analiziram. Sad sam vjerojatno podsvjesno posložila prioritete. Baterija laptopa je na vrhu.
Stoj mi dobro … tvoja neuništiva legica...
Za Posavinu.org piše Lily Laum
još priča autorice na http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
i www.zrelazena.com