Poštovani čitatelju, slijedeću meditaciju započet ću pjesmom pjesnika Reinholda. Ona pjeva slijedeće stihove;
Bože, daj mi
vedrinu da prihvatim
stvari koje ne mogu promijeniti;
hrabrost da promijenim
stvari koje mogu promijeniti
i Mudrost da spoznam
razliku između njih.
Da živim dan za danom,
da se radujem svakom trenutku,
da prihvatim teškoće
kao put do mira,
da prihvatim poput Njega
ovaj grješni svijet
kakav jest, a ne kakav bih ja
želio da bude;
da vjerujem da će On sve dovesti u red
ako se predam njegovoj volji;
da umjereno budem sretan u “ovom” životu,
a u budućem zauvijek s Njim presretan.
(Reinhold Niebuhr,1892-1971)
A slijedeća priča ganut će nas do suza ali će i pomoći da budemo bolji i da prihvatimo stvari mudro one koje ne možemo promijeniti. A priča je slijedeća.
Na dobrotvornoj večeri, prikupljala su se sredstva za djecu sa posebnim potrebama dotične škole čiji đak je bio i junak ove priče a ispričao ju je prisutnima, otac, koji nikada neće zaboraviti ovaj čin ljubavi, zato se i zahvalio školi i njenom, punom ljubavi osoblju, pa nastavio;" Sve što je Bog stvorio savršeno je kreirano“! Ali moj sin nije u stanju i ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Svi prisutni su utihnuli. A otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog djeteta, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode, sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
Priča se nastavlja. Pa dok su sin i otac šetali pored parka, gdje su neki dječaci, koje je sin inače poznavao, na terenu igrali nogomet, on upita oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi. Međutim, znao je vrlo dobro koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra. Znao je da bi mu to dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Zatim je otac prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao, ne očekujući previše, bi li i moj sin mogao zaigrati s vama? Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."
Dječak se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa suzom u oku. A dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice ekipa dječaka je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Dječak je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tada nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu. Razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici dječakova ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3!
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za dječakov tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.
Netko je imao ideju da puca dječak, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje dječaku su dali priliku da puca loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer dječak nije ni znao, niti mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je dječak stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da dječakova ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u dječakovu životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. A dječak je uzeo zalet, zamahnuo i traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše: " Dječače, Dario, Dario, trči za njom, Dario, trči, stigni je, stigni! Trči, trči, i pukni je u mrežu!"
Nikada prije u svom životu Dario nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!" Uhvatio je dah, vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu! Nastao je muk, a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Dario, Dario, bravo, Dario!' Zajapurenom i preneraženom Dariju priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
Tog dana, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu se suze kotrljale niz lice, dječaci iz obadvije ekipe donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet. A Dario nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime. A otac nikada neće zaboraviti da mu je sin bio heroj. Bio je presretan i pamtit će kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka koja ga je grlila i ljubila plačući od sreće!
A kao zaključak ovoj priči i meditaciji neka bude, prenesimo i mi malu iskru ljubavi i humanosti na drugog, na one oko nas a posebno na junake naše priče.
A jedan stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince. Pomozimo i mi mnogima da se ostvare.
Za Posavinu.org piše s. Augustina Barišić
Klanjateljica Krvi kristove