Vjerujem da vas zanima kako je nastala legenda božićnog drvca. Zatim gdje se i na koje sve načine i u kojim državama kiti i priprema božićno drvce. Dragi čitatelju, vjerujem da će vas zanimati sljedeće tumačenje stoga ću pokušat ukratko objasniti kako je nastala, ova tako nam draga tradicija.
Dakle, sveti Bonifacije (672.-754.), koji je iz Engleske došao u Njemačku propovijedati Kristov nauk, na primjeru stabla jele, koje ima oblik trokuta, ljudima je tumačio tajnu Presvetoga Trojstva. Obraćenici, koji su se prije toga klanjali hrastu, tada su počeli poštovati jelu. Od 12. stoljeća ljudi su u božićno vrijeme vješali jelke na stropove svojih kuća, kao znak da su kršćani. A samo drvce podsjećalo ih je na raj zemaljski. Pa tako prva okićena jelka pojavila se 1510. godine u gradu Rigi, u Latviji.Kažu da se Martin Luther prvi sjetio staviti svjećice na drvce, početkom 16. stoljeća. Tako donosi jedan opis božićnoga drvca iz Strasbourga iz godine 1601. gdje spominje da je bilo ukrašeno keksima, savijenim šećernim štapićima i papirnim cvjetovima. Drvce je bilo slika drveta iz zemaljskog raja.
Slatkiši su predstavljali obilje, a cvijeće je u početku bilo samo crveno i bijelo (simboli znanja i nevinosti).A oko godine 1610. pojavili su se mali sjajni srebrni ukrasi, šljokice. Postojale su posebne naprave za izradu ukrasa od srebra, pa je sve do sredine 20. stoljeća bilo uobičajeno ukrašavanje drvca čistim srebrom, ali dodavani su i drugi ukrasi.
U Europi je bio običaj da se na stol postavi više malih božićnih drvâcâ, po jedno za svakog člana obitelji, s darovima ispod njih. Svi su željeli drvce jer, ima ga i kraljica! Kad je godine 1846. u novinama izašla slika engleske kraljice Viktorije kraj božićnoga drvca, ljudi su u Engleskoj i Americi naveliko počeli postavljati božićna drvca po kućama. Tako je bilo u cijeloj Europi, osim u Sredozemlju, gdje je narod više volio jaslice nego božićno drvce!
Idemo malo u Njemačku. Kod njih je bio običaj piliti vrške velikih jela, da posluže kao božićno drvce. Zato su donesene zabrane takvog uništavanja šuma. U istu svrhu se od 1880. počinju tamo praviti i umjetna božićna drvca. Uskoro su pak američki tvorničari četaka počeli naveliko svojim strojevima izrađivati i božićna drvca. Oko godine 1870. došli su u modu stakleni ukrasi za božićno drvce, koji su se proizvodili u Njemačkoj. Po količini takvih ukrasa ocjenjivalo se koliko je koja obitelj imućna. Ipak, ručno izrađeni ukrasi i dalje su se jako puno rabili. Amerikanci su 1882. patentirali električne žaruljice za bor, kao i žičane kvačice za vješanje ukrasa. U to vrijeme na božićno drvce vješalo se sve i svašta, koliko su to dopuštali novac i mašta!
A nakon godine 1918. Njemačka nije mogla izvoziti ukrase za božićna drvca pa su proizvodnju preuzeli Japan i Amerika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Britanci su pravili mala božićna drvca koja su se mogla lako skloniti i sakriti kad bi sirene najavile zamračenje zbog zračnih napada. Ali na javnim mjestima i tijekom rata podizana ova-1.jpgsu velika neosvijetljena božićna drvca da bi u narodu održavala hrabrost i nadu. Nakon posljednjeg svjetskog rata božićna su drvca sve veća i bogatija. Izrađuju se novi ukrasi, svjetlucave vrpce, staklene kuglice i ptičice iz Poljske. Nakon 1960. počela je moda izrade velikih srebrnih božićnih drvâcâ od aluminija, s ugrađenim svjetlima, kojima ukrasi nisu potrebni.
Ipak, mnoge obitelji u svojim domovima i dalje same po svojem ukusu i volji izrađuju, kupuju i vješaju kuglice i druge ukrase.
Uredne domaćice priklonile su se umjetnim božićnim drvcima s kojih ne otpadaju iglice. Mogu se nabaviti i pet metara visoka plastična drvca, a teško ih je razlikovati od pravih! Čak se mogu nabaviti sprejevi koji im daju miris drveća. I ako vas zanima, najviše danas poznato živo božićno drvce nalazi se u Tasmaniji, Australija. Visoko je 84 m (nešto je niže od tornja zagrebačke katedrale), a o Božiću stavljaju na nj zvijezdu i 3000 svjetala.
Za Posavinu.org priredila s. Augustina Barišić Klanjateljica Krvi Kristove