28
Tue, Jan
6 New Articles

Meditacije sestre Augustine
Typography

obitelj1Ovu meditaciju započet ću riječima pape Pavla VI. koji je prigodom posjeta Nazaretu, gdje je živjela sv. obitelj Isusa, Marije i Josipa, rekao, neka i nas Nazaret podsjeti što je obitelj? Što je zajedništvo obiteljske ljubavi. Što je sveta ljepota obitelji?

Neka nam primjer sv. Obitelji pokaže kako je sladak odgoj u obitelji koji ne može ništa drugo zamijeniti. Neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku. A čini mi se kako će i ovaj dosta poučan primjer krtice i sunca ići u prilog zajedništvu pa stoga poslušajmo kako je to interpretirao i na svoj način napisao Stjepan Lice.

On piše. Nekada su krtica i sunce povazdan bili zajedno. Zanosno su se družili i natjecali tko će se domisliti ljepšoj igri. Kad bi se umorili, počinuli bi zagledani jedno u drugo. Krtica je svojim bistrim očima promatrala sunce, a ono ju je obasjavalo svojim sjajnim okom. No, jednom u osvit dana, sunce opazi neki tek izniknuli cvijet.  

„Gledaj kako je divan“, reče ushićeno krtici i razdragano pozove cvijet da se pridruži njihovoj igri. Ali... krtica nije htjela svojega prijatelja dijeliti s nekim došljakom. Kad se smračilo, ona se tiho prišulja cvijetu i pregrize mu korijen. Zadovoljna učinjenim, pođe na počinak, no san joj ne htjede na oči. Čitavu se noć nemirno premještala, a kada tanka crta svjetla na obzorju najavi dolazak njezina prijatelja, ona osjeti nelagodu u duši i zavuče se pod zemlju.

Čim se sunce promolilo iza stabla, odmah razazna što se zbilo. Cvijet je ležao mrtav, a na mjestu gdje se krtica zavukla pod zemlju oblikovao se mali humak. „Krtice, prijateljice“, zazva je sunce bolnim glasom, „dođi, dan je pred nama“! Krtica je čula glas svojega prijatelja, ali se nije odazvala. Sunce je dozivalo krticu, danima ju je dozivalo, no uzalud. „Krtice, dođi“, dozivalo ju je sunce. „Onaj mi je cvijet bio silno drag, ali tisuće takvih mogu probuditi iz zemlje. No, ti mi nedostaješ, tebe trebam.“

Prošlo je mnogo godina. A onda krtica jednoga dana nenadano proviri iz zemlje. „Krtice!“ usklikne sunce. „O, kako ti se radujem!“ „Tko si ti?“ upita ga krtica. Ja sam sunce, tvoj prijatelj“, žustro joj odgovori sunce. Krtica okrene glavu u smjeru odakle je dolazio glas. U taj čas sunce ugleda njezine prazne oči, ali prije negoli je u svojoj zapanjenosti išta uspjelo izustiti, krtica reče: „Ne možeš me prevariti. Ti više ne postojiš. Valjda ne očekuješ od mene da ne vjerujem svojim očima.“ To reče i ponovno zađe pod zemlju.
Čemu ova priča u ogledalu širine i ljepote sunca koje poziva na zajedništvo a u suprotnosti s krticom i njezinom ljubomorom koja ide sve do uništenja.

Zar ne? I mi smo po koji puta slični u svojoj širini i ljepoti suncu koje grije ali i krtici koja uništava. Ljubomorni smo? Sebični? Ali... unatoč našoj uskogrudnosti i društvena smo bića. Imamo svoje potrebe družiti se s drugim i dragim ljudima. Stvaramo veze koje utječu osobno na pojedinca kao i na obitelj ili zajednicu u kojoj živimo i stvaramo. Imamo univerzalnu potrebu za emocionalnim vezama s drugima a bitna  karakteristika postojanja je biti ovisan, ali u pozitivnom. Stoga, ne dopustimo da naša ovisnost bude u negativnoj konotaciji. Ugledajmo se u sunce. Budimo pozitivni. Zahvalimo Bogu jedni za druge jer lijepo je što postojimo!

Sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove{jathumbnail off}