Lijepo je bilo biti u nedjelju, 4. rujna na Trgu sv. Petra u Vatikanu kada je papa Franjo proglasio svetom Majku Terezu, redovnicu koja je napustila sigurnost svoje redovničke zajednice i krenula u avanturu s Kristom gdje je zajedno s njime tražila, nalazila, služila i njegovala, posjećivala i zbrinjavala siromahe i umiruće na ulicama Kalkute, indijskog grada s preko 4 milijuna ljudi.
Kako papa Franjo reče, izišla je na periferije k ljudima koji nisu poznavali Krista a ona je svojom brigom i ljubavlju pružala im Kristovu ljubav.
Lijepo je i živjeti u vremenu svetaca, posebno onih s kojima smo se uživo susretali i na tlu Hrvatske. Sv. Ivan Pavao II, sv. Majka Tereza, pa uskoro i o. Ante Gabrić, su dakle osobe koje su kročile i našim putovima kojima mi danas koračamo. Osobno sam ih upoznala, poznavala i susrela se po nekoliko puta u svom djelovanju i na radnom mjestu.
Smatram da svi znamo, tko je bila ta velika žena našega vremena? A oni koji ne znaju pokušat ću je približiti u par riječi moga izlaganja.
Dakle, krsnim imenom zvala se Agnes Gonxha Bojaxhiu. Rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji, 26. kolovoza 1910. godine, a 27. osobno je smatrala svojim pravim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena. Majka Terezija je bila najmlađe dijete u obitelji Nikollë i Drane Bojaxhiu.
Opisati jednu veličinu poput Majke Terezije nije lako. Ljubav, predanje, jednostavnost i miris Neba koje je iza sebe ostavila Majka Terezija, može samo onaj tko ju je uistinu poznavao.
Ali, vjerujem i u onu drugu stranu „medalje“, da zapravo nema osobe naših dana koja za nju nije čula ili ju osobno upoznala. Živjela je u danima našega vremena.
Kako rekoh, kroz nekoliko susreta, osobno sam je upoznala. No, jedan susret s Majkom Terezijom bio je poseban. Taj susret ostavio je poseban dojam osobe koja je darovala svoj život najpotrebnijima koji su na rubu socijalne, zdravstvene, duhovne, fizičke i psihičke životne gladi.
Bio je to posjet intenzivnoj jedinici Neurološke Klinike KBC Zagreb na Rebru 1976. godine. Došla je s ocem Antom Gabrićem posjetiti tada najteže bolesnike intenzivnog liječenja gdje sam radila.
Da, bila je to posebna milost za mene. Milost je to i za bolničko osoblje, kao i za teške bolesnike.
Bila je nedjelja, kišni jesenski dan. Dan je bio pretežak za pacijente sa izljevom krvi u mozak i drugim neurološkim dijagnozama, te smo imali jako puno prijema.
Pacijenti su bili „poslagani“ poput sardina, jedan do drugoga na krevetima intenzivnog liječenja.
Mnogi pacijenti su, zbog nedostatka kreveta, ležali na pomoćnim krevetima, a intenzivna je, kako je sama Majka Terezija tom zgodom izrekla, izgledala poput njezine Kalkute.
Saginjala se do svakog bolesnika i svakomu je nešto izrekla u najdubljoj tišini.
U jednom trenutku okrenula se prema meni i kazala riječi koje i danas odjekuju u mom srcu: „Sestro Augustina, nemojte tražiti misije u drugim dijelovima svijeta. Ovdje su vaše misije! Ovdje vas Bog želi. Upravo ovdje ispunja svoj plan s vama. Tu vas je Bog zasijao. Tu rastite, cvjetajte i rod donosite.“
Te riječi Majke Terezije našle su odjeka u mom srcu i životu, tako da sam još i danas na istoj Klinici, te nastojim svjesno ulaziti u svaki trenutak svoga života.
Dakle, ta velika žena naših dana sijala je i oplođivala Riječ Božju svakim korakom svoga hoda zemljom cijeloga svijeta.
Bila je milosrdni Samarijanac našega vremena. Svojom blizinom bila je živi Tabernakul dušama žednima ljubavi, a iza sebe je ostavljala miris Neba kamo god je koračala!
I nije to sve, ona je za života osnovala katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti koje su nastavile njezinim stopama.
Majka Terezija više puta je boravila u Hrvatskoj. Surađivala je i sa hrvatskim svećenikom misionarom ocem Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 1990. godine proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.
Majka Terezija je bila izložena udarcima - 103 - Ljubav čini najljepša čuda sa svih strana. Umrla je u Kalkuti 5. rujna 1997. godine, a sahranjena je uz državne počasti odobrene od indijske Vlade u znak zahvalnosti za njezinu pomoć siromašnima svih religija u Indiji.
I nije to sve što je činila Majka Terezija. Sveta Stolica je kao čudo prepoznala iscjeljenje tumora u abdomenu Monice Besre, Indijke, nakon što se molila i kraj sebe imala medaljon sa slikom Majke Terezije. Besra je izjavila da je snop svjetlosti došao sa slike nakon čega je ozdravila od tumora. Nije čudno da ju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 19. listopada 2003. godine. Imala sam i tu milost biti prisutna na samom proglašenju Majke Terezije blaženom i svetom, a papa Franjo u nedjelju 4. rujna na trgu sv. Petra u vatikanu proglasio ju je svetom.
Stoga, završit ću mislima i dragocjenim biserima Majke Terezije: „Stvoreni smo za velika djela. Nismo stvoreni za život bez cilja. I taj je najveći cilj ljubiti i biti ljubljen. U svijetu postoji velika patnja. Materijalna patnja znači biti gladan i bez krova nad glavom, a ipak mislim da je najveća patnja kada je čovjek osamljen, kada se ne osjeća voljenim ili kada nikoga nema.
Osobe koje se međusobno vole stvarno, istinito i potpuno najsretnije su na svijetu. Tvrdim to ovdje, među ovim našim siromašnim ljudima.
Vole djecu i svoj dom. Imaju tek malo, a možda čak ni to, a ipak su sretni.
“ I druga misao je: „Želimo li dati, moramo imati. Onaj tko ima zadaću davati drugima prvo treba rasti u spoznavanju Boga, mora biti ispunjen tom spoznajom. U budućnosti postoji samo Bog. Toliko toga rečenog o poniznosti ne može vas naučiti poniznosti.
Toliko pročitanog ne može vas naučiti poniznosti. Naučit ćete biti ponizni samo prihvaćajući poniženja. A njih ćete susretati u cijelome životu.
Ako uistinu pripadamo Bogu, moramo mu biti na raspolaganju. Ne smijemo se bojati budućnosti. Nema nikakva razloga. U budućnosti je Bog!“ To je bila misionarka ljubavi. Živimo i mi svjesni života i ostavimo iza sebe miris Neba!
Za Posavinu.org piše sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove