Život je kao vožnja vlakom, sa svim nebrojenim stanicama kojima ne pamtimo ni ime, sa ulascima i izlascima, obilascima i zavojima, ubrzanjima i kočenjima... radostima i nesrećama. Ulazimo u vlak, upoznajemo svoje roditelje koji već sjede u njemu i mislimo da će zauvijek s nama putovati. Ali oni će u jednom trenutku na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih.
U vlak će ući mnogi putnici koji će se smjestiti u isti odjeljak s nama... naša djeca, naši braća i sestre, bratići i sestrične, prijatelji, pa čak i ljubav našeg života. Mnogi će nenadano izaći iz vlaka i za sobom ostaviti veliku prazninu.
Za neke nećemo ni primijetiti da su izašli. To je putovanje puno radosti i tuge, pozdrava na sastanku i suza na rastanku.
Uspjeh se sastoji u tome da sa svakime koga u vlaku susretnemo uspostavimo dobar odnos i ostanemo u miru, te da koliko god to možemo učinimo i njegovo putovanje što ljepšim i ugodnijim.
Velika zagonetka tog putovanja jest upravo u tome što nitko od nas ne zna na kojoj stanici i u koje vrijeme mora izaći i sići s vlaka.
Stoga moramo živjeti, voljeti, opraštati i uvijek davati najbolje od sebe! Jer kada dođe taj trenutak i kada moramo sići s vlaka te naše mjesto ostane prazno, iza nas trebaju ostati ne samo lijepa sjećanja na nas, nego i bolji svijet za one koji nastavljaju putovanje u vlaku života.
Želim ti, da tvoje putovanje svakim danom bude sve ljepše i i smislenije, da u prtljazi uvijek imaš ljubavi, mira, mudrosti, hrabrosti, suosjećanja i svakog napretka, a u posebnom pretincu nek ti se uvijek pri ruci nađe stručak molitve zahvalnice vlakovođi... za vlak, za nas putnike, za putovanje i predjele kojima smo skupa prošli.
Hvala svim putnicima u vlaku mog života. Hvala tebi.
Mudri ljudi znaju kako svoj život držati u redu. Čak i sa suzama u očima mogu sa smiješkom reći: u miru sam i sve je dobro. Šaljem ti ovo kako bih ti jednostavno rekao: lijepo je što postojiš. BOG TE BLAGOSLOVIO!
Za Posavinu.org piše sestra Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove