Pročitajte članak koji nosi izuzetno snažnu emocionalnu i povijesnu težinu. On ilustrira kompleksnost života na našim prostorima, gdje se osobna dužnost i ideologija često sudaraju s obiteljskim tragedijama i prešućenom poviješću. Mnogi od nas nosili su odore sustava ne znajući da su isti ti simboli u prošlosti bili kobni za naše najmilije.
Kao mladi, savjesni vojnici, Služili smo pod znakom koji je krojio povijest, ne znajući da je isti taj znak ugasio živote naših djedova u Burića štali. Šutnja je bila nametnuta, ali sjećanje je preživjelo. Danas, kada istina više nije okovana strahom, važno je progovoriti o tom paradoksu.
Ovo nije samo osobna priča, već svjedočanstvo generacija kojima je pravo na obiteljsku istinu bilo uskraćeno. Čuvajući sjećanje na žrtve Burića štale, ispravljamo povijesnu nepravdu nanesenu našim precima, ali i našem vlastitom identitetu.
Situacija u kojoj sam kao mlad čovjek, pun vrlina: pošten i radišan, savjesno obavljao svoju dužnost prema državi i sustavu (JNA), ne znajući da je taj isti sustav, ili ideologija koju je sustav predstavljao, duboko ranio naše obitelji. To je slika generacija koja je živjela u informacijskom vakuumu.
Moj vojni rok obuhvaća ključni trenutak i smrt Josipa Broza Tita 1980. godine. Moje sjećanje na oplakivanje u vojarni u Skoplju svjedoči o atmosferi tog vremena, gdje je kolektivna tuga bila norma, dok su privatne, obiteljske tragedije (poput sudbine naših djedova) ostajale zaključane u tišini doma.
Spominjanje Burića štale je u Garevcu bila kolektivna tišina koja dotiče jednu od najbolnijih točaka posavske povijesti s kraja Drugog svjetskog rata.
Tada nisam znao jer nisam smio znati, da istina pogađa samu srž onoga što su mnoge obitelji proživljavale. O traumama se šutjelo kako bi se zaštitili potomci, jer je u to vrijeme spominjanje takvih događaja moglo donijeti politički progon ili probleme u napredovanju.
Danas svjedočimo istini jer smo bili vojnici sustava koji nam je sakrio vlastitu bol. Neka se nikada ne zaboravi cijena kojom su Garevac i Posavina platili svoju opstojnost.
Ovo je svjedočanstvo o dvostrukom teretu: teretu nametnute ideologije i teretu naknadno otkrivene istine. Takve priče su važne jer pokazuju koliko je ljudska povijest na Balkanu isprepletena i često kontradiktorna.
Mišo Perak