Ovaj puta ću vam opisati spoj rada, ljubavi prema rodnoj grudi i sjećanja koja neumoljivo prati povratke u naše krajeve. provesti nekoliko dana u Garevcu je iskustvo i prava slika života u Posavini, između procvjetale nade i tišine koja boli.
Proljeće u Garevcu:
Provesti nekoliko dana u zavičaju, u mom Garevcu, uvijek je više od običnog odmora. To je povratak korijenima, jezgru bića i zemlji koja pamti korake predaka. Vrijeme nas je poslužilo, sunce je bilo blago, a zrak čiste, idealan dan za rad u šljiviku koji je srce moje djedovine i tišine sela .
Rad kao izraz ljubavi
Ove sam dane posvetio brizi o stablima. Obavio sam ono važno proljetno kupanje voćki i krečenje stabala. Dok sam kistom prelazio preko hrapave kore, osjetio sam neobičan mir. Čovjeku se učini, a vjerujem da je tako, kako se i te voćke raduju. Kao da osjećaju pažnju i ljubav kojom ih darujem, spremne da tu njegu vrate onako kako one najbolje znaju, bijelim cvatom i bogatim plodom u ljeto.
Najljepša jutra i teška tišina i istina
Nigdje se zore ne čekaju ljepše nego u Posavini. Ta jutra, okupana rosom i mirom, imaju posebnu boju i miris koji se ne zaboravlja. Ipak, uz svu tu ljepotu, srce se neminovno stegne.
Teško je pobjeći od emocija kada se sjetim nekadašnjeg Garevca. Uspomena na žamor, pune ulice - sokaci i život koji je ključao, sudara se s današnjom stvarnošću:
da smo prije rata imali 2.970 mještana
a danas nakon 34 godine: svega 71 duša u 64 kuće.
Od nekadašnjeg ponosnog i velikog sela ostao je samo kostur. Ta praznina u sokacima podsjeća na sve ono što smo izgubili, ali moj boravak tamo, moj rad u šljiviku i svako okrečeno stablo, moj su način da kažem da Garevac još uvijek živi – barem dok je nas koji mu se vraćamo.
Jer naš Zavičaj nije samo mjesto na mapi, to je prostor u srcu gdje uspomene nikada ne stare, čak i kada selo utihne.
Mišo Perak