Naš portal ustrajno prati događanja i sudbine ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta. Tražeći Posavljake koji samozatajno i bez ikakve medijske prašine niti želje da objelodane svoje posebnosti šire pozitivan glas posavski ovaj puta smo iz anonimnosti izvukli Josipa Zmajića, 22 godišnjeg mladića iz Odžaka, malog ali hrabrog gradića smještenog između dvije rijeke koji se prvi puta u povijesti spominje 1593. godine!
Kako je u posljednje vrijeme sve teže i nama koji se bavimo ovim novinarskim poslom pronaći nešto lijepo o čemu bismo pisali, a posebno, neka mi bude dopušteno reći, o našim mlađim osobama.
Došla su teška vremena, vremena ulica, kafića, kockarnica, opojnih sredstava i droga te svega onoga što mladi više vole i slušaju negoli vlastite roditelje, školu, crkvu i dobronamjernike.
Stoga mi je radost da vam ovaj puta napišem životnu priču čovjeka, koji živi tu među nama i kojega svakodnevno viđamo, za kojega bismo kazali da ga veoma dobro poznajemo, ali bi ubrzo i shvatili da o njemu veoma malo znamo.
Među brojnim vijestima o odlascima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, pa i Posavine i Odžaka iz kojeg se u posljednje vrijeme sve češće odlazi prema Njemačkoj s jednosmjernom kartom.
Posavina, ta naša zelena ravnica ostala je željna svojih mještana, dječjeg smijeha i moćnih mladih ljudi koji bi svojim znanjem i umijećem promijenili njen današnji izgled, uređivali njene plodne vrtove, polja i ravne livade. Stariji se raseliše i umriješe a mladi odoše trbuhom za kruhom gdje im djeca ostadoše učiti neke druge jezike i običaje.
Danas je malo onih koji ostadoše u toj plodnoj Posavskoj ravnici da svoj svakodnevni kruh tu proizvode ili zarađuju kod svoje kuće, svojih ljudi, u svom kraju i svom zavičaju.
Malo ih je ali ih ima. Jedan od njih je i Josip Zmaić osoba koja ne diže medijsku prašinu i ne želi tako privući pozornost na sebe. Rođen je 18.7.1997. godine u Slavonskom Brodu u kojem je proveo samo nekoliko dana a onda se s majkom vratio u Odžak.
Sin je Zvonimira Zmaića i Dragice rođ. Jakobović.
Za Josipa je Odžak grad nad gradovima, mjesto kojeg najbolje poznaje i gdje se najsigurnije osjeća. Tu je prvi puta otvorio svoje oči, nasmijao se te pružio svoj prvi korak, upoznao djecu iz susjednih ulica i sokaka, te se s njima družio, igrao i učio. Uz osnovnu školsku nastavu rado je pohađao i vjeronauk i tako upoznao velikog čovjeka i tadašnjeg odžačkog župnika, danas preminulog dr.sc. vlč. Ivu Balukčića koji je ostavio poseban dojam na tadašnju dječicu te se i Josip rado približavao oltaru te ministrirao pod svetim Misama.
Nakon uspješno završene osnovne škole upisao je srednju medicinsku školu u Odžaku da bi se poslije nje upisao na Medicinski fakultet u Tuzli za inženjera radiološke tehnologije. Vjeruje da svatko od nas ima svoj osobni poziv koji je jedinstven kao otisak prsta, i da je to najbolji način na koji možete otkriti što volite, a zatim pronaći način kako svoje znanje iskoristiti i pomoći drugima.
Josip je vrlo dobar učenik i nada se da će takav ostati i do završetka svoga školovanja jer mu je već danas jasno da je škola garancija za bolji i ljepši život ma gdje bili.
Njegovo trenutno razmišljanje i pogled na budućnost je da ne želi otići iz Odžaka već tu ostati i dobiti dostojno zaposlenje u svojoj struci, svom gradu i svojoj općini jer kako kaže moj je Odžak a ne Berlin.
Josip ne krije da kao i svi njegovi vršnjaci ima dosta hobija koji su većinom vezani uz sportske aktivnosti. Također kaže kako ima dosta prijatelja s kojima se često druži iako ih je veći broj otišao u inozemstvo ali uz pomoć najnovije tehnologije to nije razlog da se ne čuju, vide i ne komuniciraju, naprotiv su ostali u jako dobrim odnosima.
Kako kaže za naš portal „mladih u Odžaku ima, i ako neću reći da ih je možda nešto manje već prija“.
U slobodno vrijeme Josip rado pomaže u obiteljskom poduzeću Felix d.o.o Odžak koje već godinama uspješno vodi njegov otac Zvonimir.
Njegova pomoć u poduzeću nije od jučer, godinama im je pomagao ovisno o njegovoj starosti i poslovima koje je mogao uraditi, a godinama se to uvijek povećavalo na više i više.
Tako je navikao na posao bez radnog vremena i to mu ne smeta, kaže „zadovoljan sam da ga imamo“.
S poduzećem je najčešće na putu, i to posebno u inozemstvu. Dobro se snalazi i voli raditi, a u posljednje vrijeme se posebno zalaže za razvoj cvjećarne i marketing poduzeća.
Kaže kako ga radu najviše veseli dobro odrađen posao i zadovoljstvo klijenata.
Na naše pitanje da li razmišlja u budućnosti preuzeti poduzeće i naslijediti očev trud uz smiješak odgovora“ danas je o tome rano govoriti. Još sam mlad i preda mnom je još puno raskrižja koje trebam dobro osmotriti prija prelaska, što ne znači da jednoga dana neću biti vlasnik ovog poduzeća na kojeg sam ponosan“.
Kaže da nema posebnu poruku koju bi poslao mladim Odžačanima i mladima iz BiH osim toga da je dobro otići u svijet i vidjeti što ima drugdje. Jer danas takva psihološka barijera kod mladih ne smije postojati. Danas živimo u globalnom svijetu i putovanje po svijetu je sasvim normalna stvar gdje je i svaki povratak uvijek povratak kući koja nas rado čeka, zaključio je Josip.
Kada sam ga upitao Josipe kada bi se ponovo rodio, da li bi išao istim putem?
Ni trena nije razmišljao, odmah je odgovorio „da išao bih istim stopama i istim tempom kao i danas i za to se nikada ne bih pokajao.
Daj Bože da imamo više ovakvih mladih osoba u svom okruženju, svojoj općini i državi koji znaju što žele i hoće, koji znaju kako se radom može ostvariti zamišljeni cilj te naći načine kako obogatiti naše područje i tu divnu posavsku ravnicu.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak