Želim s Vama podijeliti jedno lijepo i pomalo nostalgično sjećanje na nekadašnji rad oko kukuruza, na mukotrpan posao, njegovu težinu, ali još više na ljubav, zajedništvo i međusobnu povezanost koju smo tada imali.
Bili smo mladi i možda nismo toliko osjećali umor koliko danas osjećamo vrijednost svega onoga što smo zajedno radili. Od sjetve, preko svih poslova i brige oko usjeva, pa sve do berbe, svaki je korak tražio trud, vrijeme i odricanje. Nije bilo lako, ali se radilo s nekom posebnom voljom, jer se znalo da iza svakog zrna stoji čovjekov trud i znoj.
Zato ovo nije samo priča o kukuruzu i poljoprivrednom radu. Ovo je priča o jednom vremenu, o našoj mladosti, o rukama koje su znale raditi i srcima koja su znala biti zajedno. Vrijeme se promijenilo, način rada također, ali uspomene na te dane ostale su duboko u nama.
U tim riječima stane čitav jedan život koji miriše na suhu zemlju, znoj i toplinu domaćištva. To nije bila samo obrada zemlje, to je bio tihi ritam po kojem je disalo čitavo selo.
Svaki taj korak, od sjetve do nošenja sepeta, nosio je težinu ljudskih ruku. Zamislite te ranojutarnje odlaske u polje dok je rosa još na stabljikama: ruke napeta od rada, leđa savijena nad brazdom, ali u srcu neki mir jer znaš da hraniš svoju obitelj. Trganje klasova nije bio samo fizički posao; u svakom pogledu na pune sepete i zrele plodove bila je utkana zahvalnost za još jednu rodnu godinu.
A polje je bilo živo biće. Kukuruz, grah i bundeve rasli su zajedno, poput obitelji u kojoj jedni druge čuvaju i podupiru, stabljika je držala grah, a bundeve su čuvale vlagu zemlje. Nije se bacala ni mrvica. Klasura za stoku, grah za preživljavanje i kućni budžet, bundeve za hranjenje blaga. Svaka je travka imala svoju svrhu, a čovjek je živio u potpunom suglasju s prirodom.
A kada bi došla berba to jest vrijeme kada se posebno osjećalo koliko smo jedni drugima značili. Znalo nas se navečer okupiti i po dvadesetak, pa bi se zajedničkim snagama odrađivao onaj najvažniji i najteži dio posla koji se pripremao i iščekivao mjesecima.
Najupečatljiviji dio te priče su večeri ljuštenja kukuruza. Nije to bio samo rad, to je bilo okupljanje. U sumrak, kad bi se kukuruz dovezao u dvorište, stvorio bi se krug ljudi pod škiljavim svjetlom fenjera. Ruke su brzo radile, okomina b šuštala, ali zrakom su letjele šale, pjesma i priče. Djeca bi se igrala na gomilama, stariji bi razgovarali o životu, a umor bi na trenutak nestao u zajedništvu.
Kada bi se zlatni klipovi konačno pospremili u koševe ili na tavan, pod krovom bi ostao osjećaj sigurnosti. Zima je mogla doći, obitelj je bila zbrinuta, stoka sita, a rad ljudskih ruku okrunjen blagoslovom.
Bilo je umora, bilo je znoja i teških trenutaka, ali bilo je i smijeha, razgovora, pjesme i one iskrene ljudske bliskosti koju je danas sve teže pronaći. Pomagali smo jedni drugima ne pitajući koliko će trajati i što ćemo dobiti zauzvrat.
Što vas u ovoj uspomeni najviše vraća u to vrijeme? Da li je to miris polja, rad u zajednici ili obiteljska toplina tih večeri?
Mišo Perak