Divno je pisati priče o vjernosti i korijenima. Malo je stvari koje griju srce poput ljubavi koja je preživjela desetljeća, a započela je u školskom dvorištu i školskim klupama, gdje su prvi osmjesi i nevinije riječi postajali temelj za sve ono što je kasnije raslo i cvjetalo. Takve priče nose u sebi miris djetinjstva, zvuk smijeha koji se odbijao od zidova učionica i tajanstvene šapate pod starim drvećem školskog dvorišta. One podsjećaju da prava ljubav ne poznaje vrijeme, da se njeguje u sitnim gestama i da svaki zajednički trenutak, ma koliko mali bio, postaje nit koja spaja prošlost i sadašnjost u jedno toplo, trajno sjećanje.
Pjesma za poseban par iz Garevca
U malom mjestu gdje se snovi pletu,
tamo gdje Bosna tiho pjesmu piše,
dva su se oka srela u djetinjstvu,
i od tog dana ne rastaju se više.
Školske su klupe svjedok prve tajne,
šapata tihih dok je zvono bilo,
u Modriči su rasle zore sjajne,
u našem se oku sunce ugnijezdilo.
Četrdeset i četiri ljeta prođoše k’o tren,
dok ruka u ruci kroz život hodi,
on je tvoj heroj, ti si osmijeh njen,
ljubav vas ista i danas vodi.
Pred Bogom dani, u crkvi vjenčani,
podijelili ste i kruh i svaku brigu,
u srcu mjesta, u rodnoj strani,
ispisali ste najljepšu knjigu.
Tri su se ploda iz te ljubavi rodila,
tri blaga što život čine vječnim,
svaka ih vaša suza blagoslovila,
da bi ih uvijek gledali sretnim.
I danas, kad sunce nad Garevcem zalazi,
u vašem pogledu još ona ista vatra gori,
jer prava se ljubav u trajanju nalazi,
onoj što šuti, a najviše zbori.
Mišo Perak
14.2.2026.