20
Mon, Jan
7 New Articles

Mišo Perak
Typography

niko bozicProšla je tek godina dana od kako smo pisali o jednom našem Posavljaku (članak pogledaj ovdje)  koji je svojom marljivošću i moralnom odgovornošću zavrijedio biti imenovan voditeljem jednog umirovljeničkog doma u Švicarskoj.

Radi se naime o našem Niki Božić iz Donje Tramošnice, čovjeku koji se prihvatio ove odgovorne funkcije koja je prije svega humanog karaktera. Neposredni kontakt s osobama na koje  i najbliži polako zaboravljaju, koji se osjećaju i bivaju sve više isključeni iz „normalnog“ života, iziskuje definitivno i suosjećanje, ali isto tako i potpuni angažman da im se pomogne u očuvanju svijesti da su, nebitno na bolest i starost, stopostotno prisutni u ovom životu.

Budući da je Uredništvo GIP-a neumorno u permanentnom praćenju i zanimanju za one naše ljude koji svojom sudbinskom i životnom stazom zakoračiše i izvan granica rodne nam grude, odlučili smo potražiti i Niku kako bismo ga zamolili za par reminiscencija na proteklo jednogodišnje iskustvo. U kratkom razgovoru izrazio je ogromno zadovoljstvo u odnosu na rad i sve neminovne obveze.

Glavni oslonac mu je ljubav prema samom poslu, odnosno osobama nad kojima  svakodnevno i svakonoćno i u prenesenom, i u doslovnom smislu bdije. Ali to bdijenje ni u kojem slučaju nije pasivno promatranje, nego aktivno zauzimanje za što kvalitetnije uvjete u njegovom Domu, te u tom smislu z Božju pomoć pronalaženje novih planova i ideja. Mi mu, kao voditelju umirovljeničkog doma, možemo samo poželjeti da mu se to ostvaruje u što većem obimu na dobro svih mu povjerenih.

No, kada se naš razgovor približio samom kraju, inspiriran njegovim očitim predanjem u želji da pomaže tamo gdje je to potrebno, sjetih se naše sumještanke Garevljanke Luce. Luca je jedna teško oboljela mlađa žena. Prošle godine joj je amputirana noga, a to znači da je osuđena da većinu vremena provodi u četiri zida, uskraćena za dnevno svjetlo i sunčeve zrake. Spontano zamolih Niku za jedna invalidska kolica, i dobih isto tako spontani odgovor: „Budi sutra poslije 17:00 doma, dovest ću ti kolica!“ Izgledalo je kao zapovijed, ali zapovijed koja proistječe iz želje i mogućnosti da se pomogne bolesnom čovjeku.

I doista je tako i bilo. Obećano je bilo i izvršeno. Primivši taj vrijedni dar,  ostao sam zatečen: Izgled i kvaliteta kolica su vrhunski, a uz to mi reče da se ne sustežem pitati i ubuduće ako mi nešto ustreba, jer sve što je u njegovom okviru pomoći, rado će nam izaći u susret.

Što na kraju reći? Kako i na koji način se zahvaliti čovjeku koji hoda takvim koracima na zemlji, kako bi dosegao  Milost na nebesima? Stoga neka ga dragi Bog na poseban način nagradi za njegovu neumornu spremnost pogledati i preko „svog dvorišta“ i pružiti ruku pomoćnicu svakom potrebitom.
 
Karakter i svrha ove humanitarne pomoći neće se zadržati samo na jednoj osobi, trenutno na našoj Luci. U razgovoru sa našim župnikom odlučili smo ovaj vrhunski model kolica učiniti dostupnim i drugim bolesnicima koji će ih ubuduće zatrebati. Kolica će dakle ostati u vlasništvu župe koja će imati obvezu posuđivati ih onim bolesnicima koji će ih najviše trebati. Tako smo ovaj dar prolongirali na najduže moguće vrijeme.

Ipak, dao Bog da ih što manje osoba bude koristilo, a onima koji budu bezuvjetno upućeni na njihovu pomoć, neka dragi Bog dadne snage da izdrže u svojoj patnji nadajući se ozdravljenju tijela i spasenju duše putem primjerenog nošenja križa bolesti.

Za GIP piše Mišo Perak