Majke i udovice Garevca bile su jedne od najsnažnijih osoba posavske povijesti 20. stoljeća, neraskidivo vezane uz tragediju u Burića štali u Garevcu 1945. godine.
Njihovo ime postalo je simbolom hrabrosti, kršćanskog milosrđa i majčinske žrtve u najtežim vremenima koje su bile svjedokinje tragedije u Burića štali.
Na fotografiji su: Anđelija Stanić ,Manda Stanić, Mara Stanić i Kaja Stanić
U svibnju 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, više od 500 zarobljenih Hrvata iz Garevca i okolice bilo je zatvoreno u štali obitelji Burić.
Dok je objekt bio pod strogom stražom, majke Garevljanke a kasnije udovice nisu smjele doći do štale niti su se usudile donositi hranu i vodu zarobljenicima.
Prema predajama i svjedočanstvima koja je kasnije zabilježio i Mišo Perak samo je jedna majka mogla doći do štale i dukatima otkupiti sina prije nego što su zarobljenici odvedeni na stratišta (Pašinac i rijeku Bosnu).
Nakon što su muškarci ubijeni, a njihova tijela nikada nisu dostojno pokopana, majke udovice su desetljećima živjela kao čuvarice istine u godinama šutnje.
U sustavu koji je tada branio spominjanje "Burića štale", one su bile jednine koje su čuvale istinu o tome tko je tamo bio i što im se dogodilo.
Njihov životni put postao je primjer "tihe patnje" posavskih žena koje su same podizale obitelji u teškom poratnom razdoblju.
Upravo su svjedočanstva žena poput majki udovica poslužile vlč. Vladi Jagustin, dr.sc. Marku Babić, Miši Perak i drugim istraživačima garevačke povijesti kao temelj za rekonstrukciju popisa žrtava.
Njihova sjećanja su omogućila da imena stradalih ne odu u zaborav, a njihovi nasljednici i danas aktivno sudjeluju u održavanju sjećanja na te događaje.
Tako se Garevačke udovice pamte ne samo kao supruge i žrtve, već kao žene koje su utjelovile otpor kroz dobrotu i nepokolebljivu vjernost svom narodu i obitelji.
Miš