S trinaest godina postao je zapažena osoba trenera kantonalnog izbornog povjerenstva.
Praćenje i zanimanje za naše ljude, koji svojom životnom stazom koračaju izvan granica rodne nam grude Posavine ovaj put smo otišli do Kantona Zürich i mjesta Thalwil-a u Švicarskoj da bismo otkrili pozitivne primjere jedne mlade osobe koja svojim ustrajnim radom i marljivošću pronosi glas posavski i daleko izvan svoga rodnog kraja.
Za naš portal koji ustrajno prati događanja i uspjehe naših ljudi u inozemstvu kao posebnu osobu ovaj puta smo izdvojili mladog nada sve talentiranog trinaestogodišnjaka Pavu MARIĆ.
Pavo Marić rođen je 10.10.2002. u Švicarskoj od majke Kate i oca Ivice Marić zvanog „Ćiše“. Kao i svaka mlada osoba tako i naš Pavo od rođenja voli sport i to ne samo one toliko navikane i nahvaljene kao što su nogomet, košarka, rukomet i slično već sve vrste sporta pa čak i cross-country skijanje što slabo koga zanima.
Prateći nastupe i igru svoje starije sestre Sofije koja je godinama bila aktivna u jednom rukometnom klubu sve ga je više počeo zanimati taj ekipni sport iako je kao dječak blisko vezan i za nogomet te je dugo lomio koplja koji od ta dva sporta izabrati to jest kojem bi trebao posvetiti više pažnje i treniranja.
Savjet roditelja je bio veoma skroman i zahtijevali su samo da obrati pažnju na učenje i ne zaboravi na redovnu školu jer samo mu je ona garancija za budućnost a sve ostalo su samo trenutni uspjesi.
Nakon dužeg razmišljanja ipak je odabrao rukomet.
Počeo je igrati za rukometni klub u Thalwilu gdje su i stanovali i u njemu ostao punih pet godina te se s vršnjacima natjecao na općinskom nivou.
U subotu 30. svibnja 2015. godine Pavo je izašao na polaganje i pozitivno apsolvirao svoje znanje i vještinu te zaključkom trenera i menadžera dobio novu poziciju za igru u regiji to jest Kantonu Zürich.
Pavina je želja jednoga dana postati vrhunski rukometaš. S obzirom da igra sredinu i da mu je zadaća dijeliti lopte ipak Pavo često puta iznenadi vratara i svojim snažnim udarcem zatrese mrežu gola. Kaže kako će dati sve od sebe da uspije. Mlad je, voli i zna igrati. A sada ima još veće mogućnosti.
Nada se da će jednoga dana zaigrati i za reprezentaciju, a o čijoj će biti riječ nije nam htio (ili nije znao) reći.
Kada smo ga upitali, da li je moguće da se i u sportu primjenjuje matematika, odgovorio je: „ pa da, ako vas netko pita koliko je 2+2 vi odmah morate znati odgovor. Tako je i s loptom. Čim je netko uputi prema vama vi već morate znati kud i što s njom učiniti!
Na upit što je to rukomet i kakvom je tu sportu riječ Pavo nam odgovara: rukomet je ekipni sport, u kojem igra šest igrača i jedan golman na jednoj strani, protiv isto tako formirane protivničke ekipe. Igra traje dva puta po 30 minuta, a cilj je dati više golova od protivnika.
Dimenzije rukometnog terena su dužina 40 metara, a širina 20 m. Tereni su uglavnom u natkrivenim prostorima ili dvoranama, a podloga su drveni parket, a danas se sve češće koriste vještački materijali od tvrde gume. Postoje i vanjski tereni, uglavnom od betona ili asfalta, ali se oni uglavnom ne koriste za takmičenja najvišeg nivoa zbog opasnosti od padova i povreda igrača. Na terenu se nalaze linije koje određuju pojedine dijelove terena.
Na sredini terena se nalazi linija koja odvaja teren na dvije polovine. Na suprotnim stranama terena, i to na kraćim stranicama, nalazi se po jedan gol, koji je 2 m visok i 3 m širok.
U golu je razapeta mreža. Ispred svakog gola nalazi se polukružni prostor, na prosječnoj udaljenosti 6 m od gola, označen punom linijom. Taj se prostor od 6 m na terenu osim što je označen linijom često i oboji drugom bojom, različitom od boje ostatka terena.
Na 9 m od gola nalazi se isprekidana polukružna linija tzv. deveterac. Ispred gola na udaljenosti 7 m nalazi se kratka ravna linija koja označava mjesto izvođenja kaznenog udarca, tzv. sedmerca.
Rukometna lopta je takve veličine da je prosječni igrač može držati u jednoj ruci prstima, s dlanom prema dolje, iako smije loptu držati i s obje ruke. Standardno se kao materijal izrade koristi koža, iako postoje i lopte od vještačkih materijala.
Nakon ovih riječi nama nije preostalo ništa drugo već Pavi zaželjeti puno uspjeha, radosti i međusobnog ohrabrenja, pohvala, ali i u utjehe jer sport je takav, i uvijek jedna ekipa mora izgubiti. Zato igrač mora biti spreman na poraz kao i na pobjedu.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak