Sjećanje nije prošlost, ono je naša obveza za žrtve Burića štale koje ne smiju pasti u zaborav jer Burića štala je mjesto boli, molitve i opomene za one koji više ne mogu govoriti!
Prošla su dva tjedna od velikog događaja; postavljanja i svečanog otkrivanja brončane skulpture u Garevcu. Za organizatora je to bio poseban trenutak, i kruna uloženog truda i zalaganja.
Od tada Garevac više nije mjesto posebnog pijeteta mjesto tišine i molitve nad ranama Drugog svjetskog rata i poraća koje upozorava i opominje na stradanja prošlosti, nego je dobio i novu kulturnu vrijednost. Garevac je danas mjesto kulture, umjetnosti i novih simbola.
Isto kao što je nekada bila i Otvorena kuća Centar za mir i kulturu dijaloga, danas kuća zatvorenih vrata i ilegalnih ulazaka u njene prostorije. A okoliš se cijelu godinu uređuje kako bi se dječije igralište jedan dan u godini moglo korisiti. Postavljen plastenici su danas mjesto čičaka, umjesto uzgoja ljekovitog bilja.
Što ta kultura i umjetnost doprinosi mještanima Garevca koji za jedan kruh i litru mlijeka moraju ići kupiti u Modriču. Ako se Garevac voli, zašto se za njih nešto ne napravi, kao što je mobilna trgovina i slično?
No, kako vrijeme prolazi, o tome se sve manje govori. Skulptura danas tiho stoji, čekajući nekoga da obriše prašinu s nje, zalije vodom njezinu okolinu i uskoro pokosi travu. Spomenici nisu samo kamen i bronca, jer oni žive onoliko koliko ih ljudi čuvaju i koliko ih nose u svom sjećanju.
Umjetnici i govornici otišli su svojim putem, a ostala je samo Nastazija Filipovna kako bi i dalje djelila lekcije svojim potrčkama. No, to je bilo i prošlo i više se ne osvrćemo niti na Nastaziju niti na ono što je napisala meni osobno. Sramota iza lažnog imena ostaje zapisana i to je sramota Garevca!
Događaj je ostao iza nas, a vrijeme će pokazati koliko će ostati zapamćene riječi izgovorene toga dana, ali ono što mora ostati trajno jest poštovanje prema žrtvama i njihovoj uspomeni.
Posebno je dirljiv bio "Dan sjećanja" na žrtve mučilišta Burića štale, održan u nedjelju. Okupio se velik broj vjernika iz Garevca i okolnih mjesta, sve do Tramošnice. Došli su pomoliti se, zapaliti svijeće i prisjetiti se strašnih dana kraja svibnja 1945. godine.
Mnogi su ušli u Burića štalu, mjesto koje je za više od 620 ljudi bilo posljednja postaja njihova ovozemaljskog puta, a njih 524 odatle je odvozeno i mučki izgubilo život. To mjesto nije samo povijesna lokacija, ono je nijemi svjedok ljudske patnje i opomena budućim naraštajima da se takvo zlo nikada više ne ponovi.
Gledajući okupljene, među kojima je bio i predsjednik Udruge Posavskih Hrvata '45, osjetio sam ponos što smo mi iz Švicarske još 2004. godine uspjeli kupiti taj objekt i pretvoriti ga u Spomen-kapelu. Da tada nismo učinili taj korak, danas možda ne bismo imali mjesto na kojem možemo zapaliti svijeću, izreći molitvu i dostojanstveno se pokloniti žrtvama.
Ali istodobno osjećam i veliku zabrinutost. Imam dojam da žrtve Burića štale, pred kojima bismo svi trebali zastati u tišini i poštovanju, polako padaju u zaborav. O njima se govori sve rjeđe, a planovi o izgradnji dostojnog spomenika na masovnoj grobnici kao da su utihnuli.
Priznajem da me posebno pogodilo što tijekom obilježavanja "Dana sjećanja" nije izrečena ni riječ o izgradnji toga spomenika. Kao da je ta važna ideja ostala "s onu stranu zida", zaboravljena i prepuštena vremenu. To me duboko razočaralo i rastužilo, jer narod koji zaboravi svoje žrtve polako gubi i dio vlastitog identiteta.
Petnaest godina zajedno s pokojnim vlč. Filipom ulagao sam trud i znanje kako bi se na tom području nešto pokrenulo. Nažalost, u tome nismo uspjeli. Naša je misija završila 2019. godine kada je vlč. Filip zbog bolesti napustio župu i otišao u Sarajevo, gdje je i preminuo.
Od tada su u župu došla dva nova župnika, ali aktivnosti oko trajnog obilježavanja stradanja i izgradnje spomenika žrtvama rata i poraća ostale su vrlo skromne ili ih gotovo i nema.
Vidimo na priloženoj fotografiji predsjednik Udruge Posavskih Hrvata '45, kako je 26. svibnja 2026. na dan koji nam je pokojni vlč. filip predložio kao dan pogibije žrtava polaže cvijeće i pali svijeće uz još dvije osobe.
Dakle samo tri osobe su toga dana posjetile Masovonu grobnicu, pa vi prosudite sami da li je to s naše strane u redu ili ne?
I na kraju napisat ću da spomenik nije samo građevina. On je glas onih koji više ne mogu govoriti. Zato je naša dužnost da ne dopustimo da žrtve Burića štale budu prekrivene šutnjom i zaboravom. Njihova žrtva zaslužuje trajno obilježje, dostojanstveno mjesto sjećanja i istinu koja će se prenositi budućim naraštajima. Jer dok ih se sjećamo i o njima govorimo, oni žive u našoj molitvi, našem pamćenju i našoj savjesti.
Garevljani bi trebali biti narod koji čuva uspomenu na svoje žrtve i čuva vlastito dostojanstvo. Burića štala nije samo mjesto stradanja, ona je mjesto naše savjesti i trajna opomena da se žrtve nikada ne smiju prepustiti zaboravu.
Mislim da su portal posavina.org i posavina.info zahvaljujući meni osobno bili jedini mediji koji su pisali, molili i stvarali pozitivu oko izgradnje spomenika žrtvama Burića štale, međutim i mi ćemo se povući jer vidimo da se tu riječ o istoj grupi ljudi koji se međusobno podržavaju i nagrađuju za međusobne uspijehe.
Otvoreno ću kazati "stid me je što pripadam ovoj generaciji Garevljana" koja deset godina obećaje, govori, stvara inicijative ali i šuti. Jedno cijelo desetljeće se govori kako “nije vrijeme”, kako “nema sredstava”, kako "postoje administrativne prepreke". A vrijeme prolazi. Svjedoci su umrli, a sjećanja blijede.
S moje strane toliko o žrtvama Burića štale i brončanoj sklupturi.
Mišo Perak
13. lipanj 2026.