ORAŠJE-Mnoge mlade osobe opredjeljuju se za volontiranje nakon fakulteta zbog preduvjeta koji time stječu za konkuriranje na posao. Brojne su i kritike na mali novčani iznos kojeg primaju volonteri. Ovoga puta donosimo posve drugačiji primjer iz Posavine.
Mlada posavska studentica odvažila se rodnu Donju Mahalu pokraj Orašja zamijeniti za malu afričku župu Kivumu u Ruandi i pomagati malim afrikancima. Katarina je završnu godinu Glazbene akademije „zamrznula“ i opredijelila se za volontiranje. Bez ikakve naknade u trajanju od čak pola godine sudjelovat će u humanoj misiji pomaganja jednoj maloj siromašnoj župi u Africi Kivumu.
Otac Vjeko
-Jednom kada stigneš u Afriku, teško je sve viđeno i doživljeno pretočiti u riječi. Kada čuju o siromašnim ljudima u nerazvijenim afričkim zemljama mnogi osjećaju sažaljenje, ali ubrzo nastave sa svojim životima i zaborave na Afriku i njene probleme. Moje iskustvo je bilo drukčije.
U Posavini sam stalno razmišljala o tome kako je to doći u Afriku, upoznati te ljude, pomagati im. Prvi put mi je ta ideja pala na pamet kada je fra Ivica Perić, inače misionar u Ruandi i ravnatelj Srednjoškolskog centra Otac Vjeko, nazočio humanitarnoj večeri u Domaljevcu.
Prikazao je kratak film i odmah sam znala, želim ići tamo. Naravno da je bilo i malo straha od nepoznatog kontinenta no, čim sam sletjela na afričko tlo znala sam, moja odluka je prava. I evo tu sam na mjestu koje me oduševljava i kao glazbenicu.
Malo tko ima privilegij buditi se uz cvrkut ptica, zvuk afričkih bubnjeva, pjesmu, kaže nam Katarina.
Tragovi genocida, siromaštvo
Posavska studentica je oduševljena gostoprimstvom. Ima samo riječi hvale za misionara fra Ivicu, ali, kaže, nije sve idilično. - Ruanda jeste zemlja tisuću brežuljaka i milijuna osmjeha ali i milijardu problema. Strašan genocid u kojem je za manje od mjesec dana život izgubilo skoro milijun ljudi neminovno je ostavio traga, borba sa siromaštvom i nemogućnosti školovanja djece. Moja je misija podučavati djecu u školi.
Svako jutro nastava počinje s molitvom. Svi aktivno rade u školi, čiste je. Dio njih radi u školskom vrtu. To nisu vrtovi ispunjeni cvijećem već je to povrtnjak kojeg učenici brižno održavaju jer ono što uberu to će i ručati u školi, a većini to je jedini dnevni obrok, kaže Katarina.
Kao glazbenica posebno je oduševljena afričkim urođenim glazbenim ritmom koja obiluje kompliciranim ritmovima i prelijepim melodijama. Ponosna je što je dobila priliku voditi jedan afrički zbor a u kratkom vremenu su svladali zadane teme na engleskom. Oduševljena je misama koje traju i po tri sata i vjerujte, kaže nam mlada Katarina, nije niti malo dosadno jer većina vremena prođe u pjesmi i plesu.
Radost zbog papira i olovke
-Ogromna je razlika naše svakodnevice u kojoj se razbacujemo s hranom, kupujemo svaki mjesec novu odjeću, skupe kreme parfeme, šampone, putujemo po stranim zemljama, djeci darujemo najskuplje igračke. Afrikanci su sretni ako jedu triput u tjednu, svi su kratko ošišani jer nemaju novaca da kupe bilo kakav šampon. Djeca se ovdje igraju sa starim gumama, a krpene lopte su im najdraža igračka. Dok se kod nas djeca raduju novim mobitelima i uspoređuju čiji je bolji, ovdje je prava radost kada dijete dobije olovku ili novu bilježnicu. U cijeloj Ruandi ne postoji ni jedna glazbena škola, a ovi učenici su željni znanja. Nije im teško ostati nakon cijelog dana boravka na suncu i razbijanja betona još sat vremena i učiti note.
Ljudi koji žive ovdje, unatoč svim tragedijama koje proživljavaju, gubitak najmilijih u genocidu, siromaštvo, i dalje imaju osmijeh na licu. Spremni su pomoći i podijeliti s tobom i ono malo hrane što imaju, neke su od slika iz Ruande koje nam je približila Katarina.
Dakle, ako dolazite kao volonter u Ruandu ne očekujte da ćete biti „spasitelj“ ovim ljudima. Volontirati ne znači doći i očekivati da će ti netko zbog toga dići spomenik. Volontirati znači spoznati pravu sliku o svijetu. Upoznati ljude i prenijeti im svoja znanja kao njihov prijatelj. Ovi ljudi možda jesu siromašniji materijalno od nas, ali kada živite među njima teško je ostati ravnodušan na njihovu dobrotu i ljubaznost, na njihovo duhovno bogatstvo. Oni znaju uživati i u najmanjim životni sitnicama. Unatoč svim tragedijama koje su preživjeli nisu se zaboravili smijati, zahvalni na svakom danu, daru od Boga, a to je život, poručila je iz Ruande posavska studentica Katarina Baotić.
Za Posavinu.org piše NADA KOTURIĆ