Istraživanja zločina tijekom Drugog svjetskog rata i poslije rata na temeljima znansvenog pristupa na području cijele Posavine obveza je i prema žrtvama i mnogim generacijama koje ne mogu i ne smiju zaboraviti prošlost. Samo od 1945. do 1965. godine stradalo oko 10 tisuća Hrvata Bosanske Posavine
PUT(EM) ISTINE STRADANJA HRVATA POSAVINE
Tijekom obilježavanja Dana sjećanja na sve poginule i nestale u Drugom svjetskom ratu i poraću na području odžačke općine i Podvučjačkog kraja, u Novom Selu u župnoj dvorani o Strukturi žrtava Bosanske Posavine od 1941. do 1945. godine i o komunističkim zločinima govorili su doc.dr.sc. Vladimir Šumanović i dr.sc. Vlatko Smiljanić, koji su doktorirali na toj temi. U ime domaćina, sve prisutne u prepunoj dvorani podravio je Pero Radić - aktualni ministar prometa, veza i zaštite okoliša u Vladi županije Posavske, a potom i Nada Ćulap, načelnica odžačke općine i Marin Mandarić, gradonačelnik Grada Đakova. U Drugom svjetskom ratu i poraću do šezdesetih godina prošlog stoljeća ubijeno je 3 tisuće i 411 Hrvata ovoga dijela Posavine, uglavnom muškaraca. Bleiburg i križni put prošle su 404 osobe, rođene između 1920. i 1925. godine, a preživjelo je samo njih 10-ak. Materijalno stradanje ovoga kraja, s kojega su Hrvati i Bošnjaci bili uglavnom protjerani, a njihove obiteljske kuće, tvornice i vjerski objekti porušeni i opljačkani nemoguće je procijeniti. O stradanju Hrvata odžačkog kraja i Podvučjaka u Drugom svjetskom ratu i poraću godinama se šutjelo.
„Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save i bačeni u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti pokapani, nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem - klanjem, posebno od četnika, pečenja na ražnju, živog spaljivanja, a ubijene žene su prije toga bile silovane. Ovdje treba spomenuti i oko 500 zatočenih hrvatskih vojnika iz sela Garavac u modričkom kraju, koji su se 24. svibnja 1945. predali partizanima, a koji su zajedno s odžačkim hrvatskim vojnicima branili taj kraj. Ti vojnici su potom bili zatočeni u Burića štali. Velika većina njih je ubijena noćima između 24. i 28. svibnja 1945. godine. Kad se ovim brojkama pridodaju šikaniranja, progoni, ponižavanja i zatvaranja Hrvata ovoga kraja kroz skoro cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije, mogu se samo donekle naslutiti dimenzije stradanja Hrvata odžačkog kraja. U tim stradanjima veliku žrtvu su podnijele žene i majke. Mnoge su ostale udovice s malom djecom koju je trebalo prehraniti, a njihova žrtva zaslužuje barem da ostane upisana i obilježena u našoj svehrvatskoj povijesti novijeg doba“, kazao je u ime domaćina Pero Radić.
On je upozorio da je već godinama upitno obilježavanje tragedije i u Bleiburgu oko koje se sukobljavaju unutar vladajućih struktura, a iza tog obilježavanja do prije nekoliko godina stajala je državna vlast. „U trenutku kada mi odustajemo od svoga, to biva signal austrijskim vlastima da donesu odluku o zabrani organizacije obilježavanja stradanja u Bleiburgu. Obiteljima stradalih i svim građanima ostaje jedina mogućnost - da tu tragediju hrvatskog naroda obilježavaju u svojim gradovima daleko od mjesta zločina u ovakvom, uvjetno rečeno, demokratskom društvu. Kad se promatra sveukupna situacija ovdje, u Bleiburgu i drugim mjestima gdje su stradali nevini, na pragu smo vremena novih stradanja, koja asociraju na prošlost. Svjedočimo to u Ukrajini. Agresiju Rusije jedni vide očima agresora, a drugi očima osloboditelja. Nije li to nit sadašnjice s prošlošću i tko može jamčiti da se neće širiti dalje. Zbog toga moramo prihvatiti prošlost onakvu kakva je bila. Ako se s tim ne suočimo tragedije će postati naša uobičajena svakodnevica. Razmišljajmo o tome i danas slušajući i prihvaćajući činjenice naših predavača. Ne govorimo to samo radi sebe, nego i generacija koje će o današnjici jednom u neka druga vremena morati svjedočiti o prošlosti. Danas svjedočimo o prošlosti i mislimo na istinu jer naši predavači ovoj su temi pristupili znanstveno na način da svatko od nas može prihvatiti događaje, koji su obilježili i još obilježavaju povijest jednog naroda. Znanstveni pristup kojem i danas svjedočimo temelj je na kojem će i buduće generacije svjedočiti našu prošlost“, poručio je Pero Radić.
Govoreći o Strukturi žrtava Bosanske Posavine od 1941. do 1945. godine, doc.dr.sc. Vladimir Šumanović iznio je podatke, koji se temelje na dosad jedva pristupačnoj arhivskoj građi do koje se teško i sada dolazi. Kazao je da i među povijesničarima postoje razmimoilaženja o stradnjima i zločinima partizanskih snaga tijekom Dugog svjetskog rata i poraća. Jedni su za to da se ta tematika i dalje ostavi u ladicama prošlosti i ne istražuje, a drugi ne odustaju od istine. Navodeći arhive na temelju kojih je prikupljena građa, Šumanović je poručio da su istraživanja zločina na temeljima znansvenog pristupa na području cijele Posavine obveza i prema žrtvama i mnogim generacijama koje ne mogu i ne smiju zaboraviti prošlost, navodeći da je od 1945. do 1965. godine stradalo oko 10 tisuća Hrvata Bosanske Posavine.
Dr.sc. Vlatko Smiljanić istaknuo je tijekom predavanja o komunističkim zlčočinima da je od jeseni 1944. godine Jugoslovenski komunistrički režim sustavo i masovno provodio represiju nad osobama označenim kao državni neprijatelji ili pod pojmom ratni zločinci. U cilju provođenja represije neistomišljenika osnovana je i Civilna služba pod nazivom Odjeljenje za zaštitu naroda, poznata pod kraticom OZNA, koja je donosila odluke u sudbinama ljudi okarakteriziranih kao narodni preprijatelji. Sredinom svibnja 1945. godine komunistički režim je, kako je kazao Smiljanić, samo na području Slovenije, Hrvatske i drugih dijelova bivše Jugoslavije izvršio najmasovnija pogubljenja hrvatskih vojnika i civila. „Pisani tragovi zločina Komunističke partije Jugoslavije i OZNE vode do Bosanske Posavine gdje su nakon zauzimanja odžačkog i podvučjačkog kraja vršena masovna pogubljenja bez ikakvih suđenja. Na nama je da to i dalje istražujemo i od toga se ne smije odustati“, poručio je dr.sc. Vlatko Smiljanić
Još iz rimskih vremena postoji izreka „Historia magistra vitae est“ (Povijest je učiteljica života). I zato, kako su poručili predavači u Novom Selu, iz povijesti treba učiti. Zbog toga spomenuto odžačko mjesto i idućih godina ugostiti će svjedoke istine za što je zainteresiran sve veći broj građana.
Ilija ILIĆ
