U ove Adventske i Božićne dane, kada se osjeća potreba pučkoga hrvatskog kršćanskoga glasa, u župama jedva da i crkveni zborovi otpjevaju koju jednoglasnu pjesmu.
Što reći o drugom vremenu kroz godinu?
Što reći o crkvenim orguljašima kada nema na pomolu ni Osnovne glazbene škole?
Što reći o hrvatskom kršćanskom narodu ovoga kraja kada nije iznjedrio niti jednog pjevača ili pjevačicu?
Nisu djeca kriva, nije hrvatski kršćanski narod kriv, što sva glazbena klasika kao temelj glazbene pismenosti počiva na zapadnoj crkvenoj tradiciji.
Ali to njih nema tko učiti.
Cijela Općina nema iz te provenijencije glazbenika koji bi unio duh i kulturu glazbene pismenosti.
Ako je narod prikraćen glazbene pismenosti, tko je onda od onih koji predvode i promiču kulturu pismen?
Pogledate li slikarstvo, kiparstvo, dizajnerstvo, umjetničku arhtekturu, slika je još teža.
Ako je sva klasična umjetnost ukorijenjena na kršćanskom tlu, dok je u nekim istočnim religijama zabranjena ili u fragmentima sasvim drugačija, pitam se: kako to, da za umjetnost cijela Općina nema iz te provenijencije ni nastavnika, ni profesora za umjetnost u Osnovnoj ili Srednjoj školi.
Nije onda čudo što je hrvatski kršćanski narod u svim segmentima u umjetnosti ostao prikraćen pismenosti za umjetnost.
Ovo me asocira na petogodišnje vrijeme rata kada su u svim krajevima BiH davali po skraćenom postupku diplomu kako ne bi te generacije ostale NEPISMENE.
Ali to je bio rat.
Preuzeto sa župne stranice Novo Selo-Balegovac , autor vlč. Matija Šimić