Prija sedam dana u Odžaku je postavljen i blagoslovljen spomenik Posavskoj majci kako bi stajao baš tu u centru grada da bi ga svi vidjeli, a pod budnim okom Sv. Ivana Krstitelja.
Tu je da nas usmjeri na sjećanje i mučeništvo majki, njihovu šutnju, pobjedu života i završnu poruku o vjeri, dostojanstvu i ljubavi. Ova priča o odžačkim majkama bi trebala mnoge zaustaviti, zamisliti i dirnuti u srce.
Postoje gradovi koji se pamte po svojim zidinama.
I postoje gradovi koji se pamte po svojim trgovima.
Ali postoji i grad koji se pamti po svojim majkama.
Odžak je takav grad.
I zato nije slučajno da je na trgu, ispred crkve, niknuo spomenik upravo njima.
Na kamenom bloku sjedi majka.
Snažna, seoska žena.
U krilu joj jedno dijete, a uz nju još dvoje.
Jedno iza nje...
I čovjek zastane pred tim prizorom.
Jer ta žena ne govori ništa.
I ne treba.
Njezina šutnja govori.
Govori o mužu kojega više nema.
O djeci koju je trebalo podići.
O crnini.
O gladi.
O strahu.
I možda najviše od svega govori o onome što se nije smjelo izgovoriti.
Jer bilo je vrijeme kada je istina mogla ugroziti čak i djecu.
I zato je ovaj spomenik puno više od spomenika.
To je majka koja je sjela usred Odžaka da nakon svih ovih godina konačno kaže ono što mnoge od njih nisu smjele reći:
„Ljudi, evo čujte što smo nosile.“
Samo nekoliko kilometara odatle, u Posavskoj Mahali, podignut je drugi spomenik.
Spomenik na kojem su ispisana imena.
Ime po ime.
3.404 žrtve.
3.404 čovjeka kojima je život oduzet.
O tim žrtvama, imenima i patnji moglo se javno govoriti. I ovi su se spomenici mogli podići tek nakon što je Domovinski rat donio slobodu i nakon što su hrvatski branitelji izvojevali pobjedu.
Tek tada istina, koja je desetljećima bila prisiljena šutjeti, više nije morala stajati pred zatvorenim ustima.
Spomenik je blagoslovljen uoči Mučeništva svetoga Ivana Krstitelja.
Na prvi pogled možda se pitamo kakvu vezu imaju sveti Ivan Krstitelj i odžačke majke?
A imaju.
Jer oboje svjedoče da zlo može ubiti čovjeka, ali ne može ubiti istinu.
I zato je providonosno da je spomenik blagoslovljen upravo uoči blagdana mučenika.
Jer što je mučenik?
Mučenik je čovjek koji je zbog istine spreman platiti cijenu.
Ivan je mogao šutjeti.
Jedna riječ manje i možda bi sačuvao glavu.
Ali sačuvati glavu, a izgubiti istinu – nije život dostojan čovjeka.
I tako Ivan postaje mučenik.
Ali postoji još jedno mučeništvo.
Ne mučeništvo jednog dana, nego ono koje traje cijeli život.
Takvo su mučeništvo živjele odžačke majke.
Nakon Drugoga svjetskog rata gotovo da nije bilo kuće iz koje netko nije odveden ili ubijen.
Ostale su žene.
Udovice.
Majke.
U crnini.
Ne danima.
Ne mjesecima.
Nego desetljećima.
Morale su šutjeti.
Jer, što ako dijete nešto kaže?
Što ako netko čuje?
Što ako zbog njezine istine strada i ono što joj je ostalo?
I tako je majka nosila svoju bol da bi njezino dijete moglo nositi svoj život.
Zar to nije mučeništvo?
Nije mučeništvo samo krv na zemlji.
Mučeništvo je i žena koja desetljećima nosi crninu.
I majka koja sama odgaja djecu.
I šutnja žene koja ima tisuću razloga plakati.
Mučeništvo je – ne predati se.
I zato je ovaj spomenik zapravo spomenik pobjedi.
Mogli su im ubiti muževe.
Mogli su djecu ostaviti bez očeva.
Mogli su ih prestrašiti i uzeti im godine.
Ali nisu uspjeli ono najvažnije.
Nisu uspjeli ugasiti život.
Majke su podigle djecu.
Djeca su odrasla.
Kuće nisu ostale prazne.
Crkva je ostala.
Vjera je ostala.
Odžak je ostao.
I možda je upravo zato najdublja poruka ovoga spomenika ono što na njemu nema.
Nema puške.
Nema neprijatelja.
Nema mržnje.
Nema osvete.
Samo majka i djeca.
Jer najveća pobjeda nad zlom nije kada zlo ubiješ, nego kada mu ne dopustiš da te pretvori u zloga čovjeka.
Dakle, sveti Ivan i te majke govore isto:
Istina ima svoju cijenu. Ali ima i svoju nagradu.
Danas živimo u vremenu kada se više ne ubija tijelo koliko istina.
Kako nam je lako šutjeti kada treba govoriti.
Kako je lako reći:
„Neću se miješati.“
„Neka netko drugi.“
Ali sveti Ivan nas uči da postoje trenuci kada šutnja postaje izdaja.
Istina se uvijek plaća.
Nekada glavom.
Nekada poslom.
Nekada prijateljstvima.
Nekada ismijavanjem.
Svako vrijeme ima svoje pritiske zbog kojih čovjeku dođe da zašuti.
Ali bez istine nema slobode.
Zato nam treba Ivan.
Treba nam njegova hrabrost.
Ali trebaju nam i majke sa spomenika koje nas uče kako cijeli život živjeti za život.
One su odgojile djecu bez očeva.
Ali nisu odgojile osvetnike.
Odgojile su ljude.
I to je njihova najveća pobjeda.
U Odžaku pričaju priče iz ne tako davne prošlosti, a na nadgrobnim spomenicima stoje lica žena koje su nosile ono što mnogi nikada ne bi mogli nositi.
Dakle, ovo nije samo povijest.
To su stvarne, konkretne majke.
To su očevi.
To su djeca.
To su naše obitelji.
To je Odžak.
I zato mi je posebno drago što je i sam Odžak napokon pronašao način da kaže jedno veliko:
Hvala.
Hvala onima koje su svoju djecu nosile kroz najteže godine i plakale u tišini.
Hvala onima koje su vjerovale i kada je izgledalo da je sve izgubljeno.
Hvala onima koje više nisu među nama.
I hvala Bogu što je preko njih sačuvao život.
Danas, kada stojimo pred tim spomenikom, dobro pogledajmo tu majku.
Pogledajmo dijete u njezinu krilu i ono troje uz nju.
I pokušajmo čuti njezinu šutnju.
Jer možda će nam ta šutnja reći više nego bilo koja knjiga:
„Sve su mi uzeli.
Ali djecu nisam dala.
Život nisam dala.
Vjeru nisam dala.
Nadu nisam dala.“
I tada ćemo razumjeti zašto je baš ovdje, uz svetoga Ivana Krstitelja, bilo tako važno podignuti ovaj spomenik.
Ivan stoji pred Herodom i govori:
„Ne smiješ!“
A majka sjedi pred svojom djecom i bez riječi govori:
„Moram.“
Moram živjeti.
Moram podići djecu.
Moram sačuvati život.
Neka se uz blagoslov ovog spomenika blagoslovi i naše sjećanje.
I svaka majčina suza.
I svako dijete koje je odraslo bez oca.
I svaka kuća koja je preživjela.
Neka se blagoslovi ovaj Odžak.
I neka Bog podari da iz ovog spomenika progovori velika i sveta istina:
Da se ne može pobijediti majku koja iz pepela podiže svoje dijete.
I da se ne može pobijediti narod koji svoju bol pretvori u vjeru, svoju žrtvu u dostojanstvo, a svoje sjećanje u ljubav.
Po propovijedi vlč. Jakova Filipović priredio Mišo Perak