Proučavanje prošlosti Odžaka uvelike je ograničeno nedostatkom izvorne građe koja bi omogućila da se iza velikih povijesnih procesa prepoznaju konkretni ljudi, obitelji i naselja.
Mozaik te prošlosti stoga se slaže postupno, zahvaljujući istraživačima koji neumorno tragaju za dokumentima iz kojih je moguće izvući pouzdane podatke i što vjernije rekonstruirati život ovoga prostora. U tom smislu objavljivanje i obrada osmanskoga popisa stanovništva Odžaka iz 1850. i 1851. godine predstavljaju iznimno vrijedan doprinos poznavanju lokalne povijesti.
Otvoriti prozor u prošlost nije jednostavan zadatak. No kada nam se takva mogućnost pruži, pred nama se pojavljuje mnogo jasnija slika ljudi koji su ovdje živjeli prije više od stoljeća i pol. Saznajemo tko su bili naši preci, gdje su živjeli, čime su se bavili i kako je izgledala zajednica kojoj su pripadali.
Osmanski popisni defteri (registri) iz 19. stoljeća nastajali su u razdoblju pojačanih nastojanja osmanske države da sustavno evidentira stanovništvo i raspoložive ljudske resurse, ponajprije radi poreznih i vojnih potreba. Premda takvi popisi nisu bili popisi stanovništva u današnjem smislu riječi – prije svega zato što u pravilu nisu obuhvaćali žensko stanovništvo – oni pružaju obilje podataka koje je drugim izvorima teško nadomjestiti.
Autor knjige, prof. dr. sc. Kemal Nurkić, s pravom upozorava na ograničenja takve građe. Podatke iz deftera ne treba promatrati kao potpuno preciznu statističku sliku stanovništva, nego kao povijesni izvor koji zahtijeva kritičko čitanje i uspoređivanje s drugim izvorima. Takav je pristup osobito važan jer sprječava da se brojčani pokazatelji iz sredine 19. stoljeća nekritički tumače prema kriterijima suvremenih popisa stanovništva.
U Osmanskom arhivu čuva se golema količina dokumenata dostupnih istraživačima koji žele proučavati pojedina razdoblja, krajeve i društvene pojave. Profesor Nurkić posvetio se građi koja se odnosi na prostor današnjega Odžaka i upustio se u dugotrajan i zahtjevan posao čiji je rezultat ova vrijedna knjiga.
Posebna vrijednost popisa iz 1850. i 1851. godine jest u tome što su stanovnici pojedinih kuća uz osobna imena evidentirani i prezimenima. Mnoga od tih prezimena prisutna su na ovom prostoru i danas. Zahvaljujući tomu popisni defter omogućuje da stanovništvo Odžaka i okolice sredinom 19. stoljeća prestane biti tek anonimna statistička kategorija i ponovno dobije konkretna imena i obiteljske veze.
Knjiga je koncipirana prema načinu na koji je stanovništvo tada popisivano, mjesto po mjesto. Posebno su evidentirani muslimani i nemuslimani, a zasebno Romi muslimani i nemuslimani. Takva podjela odražava administrativne kategorije osmanskoga vremena te ih treba razumijevati upravo u povijesnom kontekstu u kojem su nastale.
Knjiga započinje popisom „palanke (utvrde) Odžak“. U slučaju Odžaka popis otkriva zanimljivu sliku tadašnjega urbanog središta. Prema obrađenim podacima, u samome Odžaku evidentirana je 141 kuća, od kojih 95 muslimanskih, 29 nemuslimanskih i 17 romskih. Procjenjuje se da je u naselju živjelo približno 528 stanovnika: 372 muslimana, 83 nemuslimana i 73 Roma. Ti podaci pokazuju izrazitu muslimansku većinu u urbanoj sredini, ali istodobno svjedoče o prisutnosti različitih društvenih i konfesionalnih zajednica.
Takva demografska struktura dobiva puno značenje tek kada se promatra u širem prostoru. Autor upozorava na razliku između urbanoga Odžaka i okolnih ruralnih naselja, u kojima je nemuslimansko stanovništvo bilo znatnije zastupljeno. Time knjiga nadilazi puko nabrajanje stanovnika i otvara pitanje društvene geografije tadašnjega kraja. Odžak se pokazuje kao lokalno urbano središte unutar širega ruralnog prostora, oblikovano administrativnim, gospodarskim, prometnim i pograničnim funkcijama.
Važan je i položaj Odžaka unutar osmanskoga upravnog sustava. Pripadnost kadiluku Derventa te neposredna blizina Save smještaju ga u specifičan geopolitički prostor. Sava nije bila samo prirodna i politička granica nego i važna komunikacijska i gospodarska poveznica. Zbog toga se razvoj Odžaka ne može promatrati odvojeno od njegova pograničnog položaja i brojnih kontakata koji su se na tom prostoru ostvarivali. Susret različitih vjerskih, kulturnih i gospodarskih utjecaja ostavio je trag i na demografskoj strukturi naselja.
Za prostor koji približno odgovara današnjem području Odžaka može se procijeniti da je sredinom 19. stoljeća imao između 5.000 i 6.000 stanovnika. Budući da su popisi prvenstveno evidentirali muško stanovništvo, svaka procjena ukupnoga broja stanovnika nužno nosi određenu razinu nesigurnosti. Jednako tako, kategorije kojima su se služili osmanski popisivači ne treba automatski poistovjećivati sa suvremenim nacionalnim i identitetskim kategorijama. Vrijednost izvora najveća je upravo onda kada se čita u okolnostima vremena u kojemu je nastao.
Knjiga donosi popise Odžaka, Gornjeg Svilaja, Donjeg Svilaja, Novog Grada, Donje Dubice, Gornje Dubice, Jošav(ic)e, Balegovca, Potočana, Pruda, Jakeša, Pećnika i Gnionice. Popisani su muškarci svih dobnih skupina, od novorođenčadi do najstarijih stanovnika, često uz kratak opis. Pred čitateljem se pojavljuju konkretne osobe, njihova imena i imena njihovih očeva, dob, rodbinske veze i zanimanja, a u pojedinim slučajevima i tjelesne osobine.
Osmanski popisivači bilježili su rast, boju brade i brkova te druge fizičke karakteristike muškaraca. Upravo takvi detalji daju izvoru posebnu životnost. Ljudi koji su na ovom prostoru živjeli prije više od stoljeća i pol više nisu samo broj u popisnoj knjizi; pred nama se pojavljuju gotovo kao stvarne osobe koje je moguće zamisliti u njihovim kućama, na imanjima, u radionicama, na putovima i ulicama tadašnjih naselja.
U tome leži i osobita genealoška vrijednost knjige. Pojava prezimena kod brojnih obitelji pruža mogućnost povezivanja stanovništva evidentiranog 1850. i 1851. godine s kasnijim matičnim knjigama, popisima stanovništva, zemljišnim evidencijama i obiteljskom predajom. Takvim povezivanjem moguće je rekonstruirati pojedina rodoslovlja znatno dublje u prošlost.
Za današnje stanovnike odžačkoga kraja i njihove potomke raseljene diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske i svijeta knjiga stoga može imati vrijednost koja nadilazi strogo historiografske okvire. Ona može postati početna točka za potragu za vlastitim precima i za razumijevanje načina na koji su se pojedine obitelji razvijale, selile i granale tijekom posljednjih stoljeće i pol.
Upravo se na tome mjestu najbolje vidi razlika između povijesti kao niza događaja i povijesti kao pamćenja ljudi. Ratovi, reforme, upravne promjene i granice daju okvir prošlosti, ali imena stanovnika daju joj ljudsko lice. Čovjek koji je prije stoljeće i pol živio u jednoj od kuća Odžaka ili okolnih sela ponovno izlazi iz anonimnosti onoga trenutka kada njegovo ime postane dostupno njegovim potomcima i istraživačima.
Knjiga prof. dr. sc. Kemala Nurkića Stanovništvo Odžaka polovinom XIX stoljeća predstavlja vrijedan doprinos historiografiji Odžaka i širega posavskog prostora.
Njezina vrijednost počiva na spoju arhivskoga izvora i njegove interpretacije: dokument koji je izvorno nastao radi potreba osmanske državne administracije danas postaje svjedočanstvo o ljudima, obiteljima i naseljima jednoga gotovo zaboravljenog vremena.
Objavljivanjem ovakve građe prošlost prestaje biti udaljena i apstraktna. Ona ponovno dobiva imena, lica, obitelji i mjesta kojima pripada. Upravo zato ovakav popis nije samo izvor za demografsku povijest Odžaka nego i svojevrsni most između današnjih stanovnika ovoga kraja i ljudi koji su na istome prostoru živjeli prije više od stoljeća i pol.
