Taj ponedjeljak, 13. srpnja 1992. godine, nije bio samo običan ljetni dan u kalendaru; bio je to dan kada je u Odžaku vrijeme jednostavno stalo, a tišina koja je uslijedila postala je glasnija od svake eksplozije.
Zamislite taj osjećaj tjeskobe pod teškim, ljetnim suncem. Ulice kojima su do jučer odzvanjali koraci, dječji smijeh i svakodnevni razgovori, odjednom su preplavili strah i užurbanost.
Ljudi su u panici pakirali cijele svoje živote u samo nekoliko vrećica, ostavljajući iza sebe širom otvorena vrata kuća i stanova, neoprano posuđe na stolovima i uspomene stvarane generacijama.
Svaki zaključani lokot na kapiji bio je tiha molitva za povratak koji se činio tako blizu, a zapravo je bio tako nedostižno dalek.
Najbolniji je bio trenutak odlaska onaj posljednji pogled preko ramena prema silueti grada koji tone u neizvjesnost.
Dok su kolone ljudi napuštale svoje domove, u zraku je visio strašan, opipljiv osjećaj kidanja vlastitih korijena.
Odžak je tog dana ostao bez svog najvrjednijeg tkiva i bez svojih ljudi.
Ostale su samo prazne ulice i nijemi zidovi koji su odjednom postali čuvari jedne prekinute mladosti i prekinutih sudbina.
Taj egzodus nije bio samo fizičko premještanje; bila je to duboka, nevidljiva rana u duši svakog Odžačanina.
Rasuti po svijetu, s koferima punim tuge i nostalgije, nosili su svoj grad u srcu, odbijajući dopustiti da sjećanje na njega izblijedi.
Zato ovaj datum, nije samo povijesni zapis. On je živi spomenik boli, ali i nevjerojatne snage naroda koji je preživio.
To je podsjetnik da se istina mora čuvati od zaborava ne iz mržnje, već iz dubokog poštovanja prema svakoj suzi, svakoj izgubljenoj mladosti i svakom ognjištu koje je tog dana utihnulo.
Da se nikada, nikome i nigdje ne ponovi.
Mišo Vlado Perak
Fotografije iz arhive Anesa osmanović