Jedna velika i vrijedna obljetnica tiska i novinarstva u Bosanskoj Posavini, stogodišnjica izlaska obnovljenog lista „Žendrag“, čiji je prvi obnovljeni broj izašao siječnja 1894. godine u Tišini, prolazi potpuno nezamijećeno, što više, šira javnost nije uopće s tim upoznata.
Žendrag, 1854-1894-1994-2014
Nekoliko povjesničara (I. Kecmanović, fra R. Špionjak) smatra da se prvi broj „Žendraga“ pojavio čak 1854. godine i da je njegov idejni tvorac i pokretač bio fra Ivan Franjo Jukić, koji se u to vrijeme, nakon tamnovanja u Carigradu i trajnog progona iz Bosne carskim iradom i boravka u Rimu i Zagrebu, jedno vrijeme nalazio na službi u Đakovu, gdje ga je Josip Juraj Strossmayer uzeo za kapelana na svojoj biskupiji. No i tu se Jukić kratko zadržao, jer 1856. godine odlazi na liječenje u Beč, gdje poslije operacije umire.
Prema mišljenju fra Roke Špionjaka, od silne želje i čežnje za Bosnom, fra Ivan Franjo Jukić je iz Đakova krišom prelazio Savu i posjećivao crkvu u Tišini i tadašnjeg župnika fra Luku Šimića, koji je tu službovao do 1855. godine. Fra Ivan F. Jukić je tada privolio župnika u Tišini da započne s pisanjem lista, jer je Tišina i Crkva u njoj, nakon otcjepljenja od garevačke župe 1848. godine bila svako središte i za sva okolna sela. Sadašnji grad Bosanski Šamac bio je tada praktično u zametku. Fra Ivan Franjo Jukić ovim je krajem i ranije prolazio, a poznata je i njegova često puta ponavljana misao: „Ne borite se samo mačem nego i perom“.
Nažalost, mnogi detalji vezani za pokretanje i izlaženje „Žendraga“ nisu istraženi, pa se tako sa potpunom sigurnošću ne može dokazati kada je „Žendrag“ pokrenut, koliko je brojeva izašlo i kada je i zašto prestao izlaziti?
No, ono što je sasvim izvjesno je, da je prvi obnovljeni „Žendrag“ izašao za siječanj 1894. godine. Njegov prvi broj pronašli smo u privatnoj arhivi fra Roke Špionjaka. U to vrijeme (1894.) u župi Tišina službovao je fra Bono Nedić. Taj prvi broj pisan je i umnožavan krasopisom. Ima osam strana. Osim prvoslova, priloga o zdravlju i podlistka, zapažene su i „svaštice“, „zaplienito“, dragocjene starine i drugo. Samo ime list je dobio vjerojatno po istoimenoj bari-riječici koja teče pokraj Tišine.
Da je „Žendrag“ izlazio i ranije piše i sam urednik obnovljenog izdanja, odmah na početku lista:
„Umoljeni od mnogobrojnih naših prijateljah, da opet omiljeli list „Žendrag“ iz groba potegnemo i počnemo nanovo izdavati, nismo se mogli na taj glas i želju publike oglušiti, te evo novom okrepljeni snagom i dobrom voljom od nove godine počesmo „Žendrag“ izdavati i današnjom poštom šaljemo prvi broj u šareni sviet, a na bijele ruke čitaocah.
Uobičajeno je kod Novinara, da u prvom broju naznače cili program svojih listovah, njihovu namjeru, pravac uopće, sve ono o čemu će list preko godine blebetati itd. Mi se toga običaja.... (nečitko nekoliko riječi)..., jer iz iskustva znamo da za ovu ogromnu radnju ni pišiva boba dobiti nećemo, još je za nas veća neprilika, nitko nas ni perom ne pomaže, nego moramo sami cunjati po svitu i sabirati gradivo za list, a uvjereni smo da mnogi od čitatelja posjeduju pune torbe lijepa gradiva koji bi častno zauzimao mjesto u ovom listu. Molim vas, tak uz par cigara, „naš Ago šapnut će u uho na stotinu pričicu“ koje znaju i trbuhom potresti a ima takvih još sijaset.
Naprid dakle književnici! Svaki sabiraj gradivo kad čuješ, zabilježi da ne zaboraviš... Uredništvo će ti drage volje primiti, u ovaj ogromni list staviti i na čitanje slati. U to ime već unaprijed zahvaljujemo se a svima čestitamo predstojeće praznike. Amin!“
„Žendrag“ je, uostalom kao i većina ondašnjeg tiska, značajno mjesto posvećivao podizanju opće zdravstvene kulture i prosvjećivanju pučanstva, ubacujući u sve i pomalo humora. Tako u prvom obnovljenom listu naširoko opisuju influenciu (prehladu) i način borbe protiv nje pa kažu:
„Već smo unaprijed osvjedočeni, da će se naši čitatelji odmah uzvrpoljiti i u džigrici potresti, čim naslov ovok članka pročitaju. Tak to je najškodljivija bolest devetnajestog vijeka, a već bi da je soja gospodskog, jer najradije svoj nos zabada u bine gospodske, te tamo potražuje kilave starce i škorave babe, a gješto bocne i mlade gentlemene....
Naša je novinarska dužnost da u interesu publike naredamo njekoje ljekarije kao uztuk protiv influencije koja sve veći mah zauzima u Bosni.
U zraku se nahode sitne životinjice koje učenjaci nazvaše Bakcilima. Ako čovjek bude otvorena usta držati kao njekada Kulaš, onda zrakom ove životinjice idu čovjeku u usta kao somu sitne ribice. „Čim se u čovjeku uvuku tamo rade, kopaju... i eto odmah kihanja i brze polke. Od potriebe je dakle da se izbjegne ovoj nesreći – počepiti sve rupe na tijelu i to ham pamukom kako to rade Muhamedovci kod svojih pokojnika. Kroz pamuk zrak prolazi filtriran kao voda kroz sedru, a bakcili zaostanu napolju. Ovo već od njekoliko godina s dobrim uspjehom upotrebljuje sadanji vikar u Tolisi....
Češki učenjaci propisuju kao lijek prot influencije prijesan kiseli kupus. Nu upozoriti nam je čitatelje da se kupusom ne čepe rupe na tijelu, nego kupus jede tj. na šćesrce valja nagurati kupusa dok se ne počne štucati...
Hrvati se hvale da su prot influencie još uspješniji liek pronašli, a to je češnjak vulgo bijeli luk. Vonj bijeloga luka prava je kuga za bakcile. Od njega bakcili bježe kao nečastivi od svete vode...
Očito je da je posebnu pozornost čitatelja „Žendraga“ privlačila rubrika „zaplienito“, kojoj su bile posvećene pune dvije stranice lista i to sa temama iz gotovo cijele Posavine.
Tako je pod naslovom „Neima više samodošlah“ piše:
„Pišu nam tako iz Tolise da uz advenat i preko Božića nije bilo ni jednog slučaja samodošle. Sad uz ovo pokladno vrieme pojavila su se dva tri slučaja, al su poduzete najstrže mjere prot istima. One su smjestiteu susjedstvu vjerenikah pa ovi strogo paze na njiha i dan i noć da ne bi opet kao samodošle šmudnule za drugog mušteriju. Na obramenici nosi im se jelo u komšiluku. Kod vjenčanja strogo će se paziti da nema svatova....
Pod naslovom „Telalija u Modriči“ list donosi i zanimljivu vijest iz ovog mjesta:
„Modrički senatori početkom ovog mjeseca držali su svoju glavnu godišnju sjednicu. U ovoj sjednici jednoglasno za nastalu godinu izabrali su Telala Jakoba. Bili su mu ponudili još jednu službu naime da pobire pasji porez, ali se je na ovoj zadnjoj časti zahvalio...“
Nadamo se da će ovih nekoliko osnovnih informacija o „Žendragu“, s vrlo zanimljivim informacijama, biti dovoljno da se ova vrijedna obljetnica posavskog tiska i novinarstva obilježi. Ovih nekoliko redaka možda će potaknuti nekog znanstvenika da detaljnije sve istraži i našoj javnosti ponudi mnoge, do sada nepoznate detalje, o prvom listu u Bosanskoj Posavini. Možda bi odgovorni mogli pronaći i koju kunu da se pod istim imenom obnovi časopis koji bi se bavio baštinom i poviješću ovog kraja?“
Zanimljivo je ime lista. Na to sam već upozoravala na ovim stranicama, jer su ime rječice označavali i drugačije kao Žandrag, Žendrak ....
Ja bih ipak vjerovala ovom izvoru.
Isto tako stalno dokazujem da je riječ o bari Čandžićki, tako su je zvali naši djedovi i pradjedovi. Ne znam točno kako je i kada (negdje u sedmom desetljeću prošloga stoljeća?) netko preimenovao Čanžićku u Čandrićku. Valjalo bi, barem u pisanju, voditi o tome računa.
Peuzeto s www.hrvatska-tisina.comR, priredila Ružica Sarić-Šušnjara
Tekst preuzet iz „Posavskog narodnog kalendara“ za 1995. godinu (str. 31.-36.,koji je uredio, vrijedni i prerano preminuli novinar, Zasavičanin Mato Krajinović)