Ušla je u sobu visoka, vitka, mirna, dostojanstvena. Crte na licu odražavale su da joj život nije bio lagan, ali stavom i držanjem kao da je pokazivala da može odoljeti i najtežim iskušenjima. Da, bila je to moja ‘’cimerica’’ u bolničkoj sobi br. 1. na zagrebačkom Rebru.
Oko 15h pitala me je: ‘Dijete moje, pa vi ste tu od jutra i još čekate svoj red, sad ću ja moliti krunicu za vas, pa možda ćete štogod saznati.’ Zahvalila sam joj se, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: ‘Ovako nešto još nisam doživjela…’ Nisam se bojala operacije, ni boravka u bolnici. Bio mi je ovo deveti put. Već sam se nekako navikla, iščekivanje je bilo (po)malo neugodno, ali ništa strašno… Jedino čega sam se bojala bila je bol! A baka Lela (78) koja je ležala na krevetu do mene, očito je bila vjernica, i očito se misli moliti za mene – premda me vidi prvi put u životu. Ohrabrujuće. U svakom slučaju, jedno lijepo iskustvo. Oko 19h, opet se je rastužila i rekla da ide moliti još jednu krunicu, pa možda se štogod dogodi… Druga bolesnica (70) samo je komentirala: ‘Ma, neće vas danas operirati, kasno je već, nisu vam dali ni ništa za umirenje prije operacije… sutra će vas uzeti na obradu…’ A baka Lela je molila i dalje… U 20, 30 odveli su me u operacijsku salu, a u 22h su me vratili natrag u sobu. Usljedilo je ono čega sam se najviše bojala.
Tek kada čovjek nešto doživi, tek tada shvati koliko može podnijeti. I dobro je da je tako, dobro je da ne zna unaprijed! U 3h ujutro baka Lela je nizala zrnca krunice, ‘da mi se Gospod smiluje i da mi olakša bol’, čula sam je u polusvijesti… bilo je zaista, vrlo bolno, ali izdržala sam, uz Božju pomoć i molitve mnogih – znanih i neznanih! Hvala svima, neka ih Gospodin obilno nagradi svojim milostima! Tri dana i tri noći proživljavala sam svoju agoniju, nakon toga je krenulo poboljšanje. Baka Lela me je uistinu zadivila! Kad god ju je probudilo moje jaukanje, uzimala je krunicu u ruke i molila! Bila je operirana dan poslije mene! Odstranili su joj dio tijela! Međutim, čim su je doveli u sobu, (još se nije pošteno probudila od narkoze) već je samostalno htjela sići s pokretnog kreveta na kojem su je dovezli. Uistinu, vrlo neobična žena! Odspavala je dva sata, a kad se probudila ponašala se kao da i nije bila na operaciji. Svaki čas me je ispitivala. ‘Ćerce moja, treba li ti štogod? Mogu li ti ikako pomoći? Ja se evo puno molim za tebe, ali ako još što mogu samo ti reci, rado ću ti pomoći…’ Žena koja nema pojma o meni, koja me prvi put vidi, koja je operirana – ostala bez dijela tijela, koja se ponaša prema meni, u najmnanju ruku kao prema vlastitoj unuci… ne, to nisam očekivala! Uistinu, unatoč svoj boli, bila sam zadivljena!
Četvrti dan boravka u bolnici počela sam komunicirati sa svojim ‘cimericama’, jedna je bila razmažena bakica koja je željela da se udovolji svakoj njezinoj želji, a druga je bila požrtvovna, ljubazna i vrlo draga baka, koja je gledala kako bi svima ugodila. Kad nam je pričala o svom životu, bila je vrlo pažljiva, i ako bi primjetila da koga zamara svojom pričom, brzo bi se ispričala i povukla. Nije se željela nametati!
Bila je nedjelja. Infuzija me je vezala za krevet, nisam mogla otići na svetu misu. Ali mogle smo barem pratiti televizijski prijenos u 11h. Na moju veliku radost, obje bakice su željele pratiti sv. Misu. Međutim mlađu baku je netko zvao oko 11,10 i ona je nesmetano razgovarala 15ak minuta, nakon čega je zaspala – dobrano hrčući. Baki Leli je svako malo suza kliznula na oko. Povremeno je potiho šaptala, ‘dragi Gospodine, smiluj nam se’. Poslije mise se skroz rasplakala! Nije mi bilo jasno što se događa. A ona je iz dubine duše uzviknula: ‘Imala sam težak život, težak i pretežak, ali Boga nisam ostavila nikada! NIKADA!’ I naša uspavana bakica se probudila, a gospođa Lela je počela pričati svoju tužnu životnu priču:
‘’Dolazim iz brojne obitelji. Bilo nas je trinaestero braće – sve jedan drugom do koljena. Imali smo dobre i požrtvovne roditelje. Bili smo siromašni, ali nekako se je živjelo. Znate kako se kaže: ‘Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna’, e tako vam je to bilo i kod nas! Trajao je II. svjetski rat. 1941. godina. Bila je noć, svi smo bili u kući. Ja sam tada imala svega sedam godina. Otac je stajao kraj peći, majka nam je nešto pričala, neki su je slušali, neki su trčkarali uokolo, kad najednom netko zalupa na vrata. Otvorila je najstarija sestra, koja je stajala prva do vrata. Vojnici su ušli u kuću i jedan od njih tražio je mog oca. Kad ga je ugledao, ispružio je ruku i na licu mjesta ga ustrijelio. Okrenuli su se i izašli na polje. Šok i nevjerica! Majka je od tog šoka na licu mjesta umrla. Ostali smo sami, sami na svijetu! Nas 13 siročadi!’’ Baka Lela ja zastala brišući suze, a onda je nastavila: ‘’Ne mogu vam opisati kako nam je bilo, kroz što smo sve prolazili i kako smo se snalazili. Ali eto, nekako je bilo. Najstarije sestre su preuzele brigu za nas mlađe. Odgajale su nas kako su mogle i znale. Znate, nije im bilo lako, ta i one same su bile još – djeca! Rat je strašan! Partizani su mi pobili puno rodbine!
Najstarija seka se udala, pa je ona iza nje preuzela brigu za nas… bile su stroge, puno su od nas tražile, morali smo ih u svemu slušati. A onda se i ta druga seka udala. Ja sam još neko vrijeme bila kod nje i njenog muža, ali vidjela sam da to neće ići još dugo. Njemu to nije odgovaralo. Gledao je kako bi me se što prije riješio… I tražio mi je momka, za kojeg bih mogla poći. Nije mu dugo trebalo… Prvi na kojeg je naišao, po mišljenju mog šogora, bio je dobar za mene. Ja tog čovjeka nisam ni poznavala, i nisam se htjela udati za njega, ali nisam imala izbora. Nisam imala ni oca ni majke koji bi me savjetovali, pomogli na neki način, a sestri više nisam htjela biti na teret. Nije ni njoj bilo lako. Pošla sam našem domaćem svećeniku na razgovor. On je uvidio ‘zamku’ i pokušao me na sve načine odgovoriti od tog braka. Ali ja sam bila siroče, i nisam imala kamo. Šogor mi je našao muža, i više nisam mogla biti kod sestre, a drugdje nisam imala kamo. Nevina i naivna pristala sam na taj brak, samo da moja seka više ne pati. A moje patnje su se tada ustostručile. Muž mi je bio dobar samo prve noći i prvog dana. Bio je alkoholičar i probisvijet. Nešto malo je zaradio, a sve je potrošio na piće i ‘prijatelje’. Dobili smo dvoje krasne dječice: kćerku i sina. Mislila sam da će se barem tada malo smiriti, ali prevarila sam se, bilo je sve gore. Počeo nas je i tući: i mene i djecu. Postalo je neizdrživo. Imali smo malu kućicu, mjestimice zidanu od blata. Kad me je jedne noći pretukao, navevši da je to zato što ga varam – neka mu dragi Bog grije oprosti, jer nikad nikoga nisam imala osim njega, a on je valda po sebi sudio – poručio mi je da ću dobiti još kad se vrati. Zaključao je vrata i otišao. Počela sam kopati zid od blata pokraj prozora, i kad sam napravila veću rupu, izgurala sam djecu kroz nju, i ja sam se nekako izvukla, i … pobjegli smo! Otišli smo njegovim kumovima, kroz crnu noć, negdje iza ponoći. Nigdje svjetla, nigdje ničega, ali moralo se ići naprijed! Kumovi su bili dobri ljudi, primili su nas i dopustili da prenoćimo. Bojala sam se sutrašnjeg dana, najviše zbog djece, samnom će već biti nekako!’’
Baka Lela zagledala se kroz prozor – u daljinu, više kao za sebe tiho je nastavila: ‘’Možda moj suprug i ne bi bio tako loš da je imao drugačije djetinjstvo. Otac ga je strašno zlostavljao dok su bili mali, i majku je jako tukao. Na koncu ga je brat ubio jer to više nije mogao podnositi, i sad eto jadan, sjedi u zatvoru. Život mu je bio nikakav, pa nije ni on mogao biti puno bolji svojoj obitelji, Bog mu grije oprosti!
Nekon razgovora s kumovima, primio nas je nazad u kuću. Razdoblje mira nije dugo potrajalo. Još me je nekoliko puta pretukao, ali barem je smanjio bijes prema djeci. Jedne večeri, vraćao se kući biciklom, mrtav pijan! Ceste nisu bile osvjetljene kao danas. Naletio je automobil i pokupio ga. Za pet minuta bio je mrtav. Policija mi je zalupala na vrata… Još jedan šok! Ali i to sam preživjela. Ponovno smo ostali siročad. Zaposlila sam se, radila sam preko granica svojih mogućnosti, ne štedeći se ni malo. Sve sam ulagala u svoju djecu. Radila sam i kao nadničar, po poljima, po kućama, čistila sam, prala, peglala, krečila zidove, nosila vodu, kopala u poljima… sve sam radila gdje god su me htjeli, a često puta mi nisu ni platili. Znali su da nikog nemam, tko bi me branio, pa su me iskorištavali… Kad sam odradila svoj posao, nejednom su me poslali kući s komadom kruha bez ijednog dinara. A djeca su doma čekala – gladna. Srce mi se kidalo, ali nisam se predavala! Nikada! Uvijek sam se borila, uvijek!
I tako, život vam svašta donese.’’ Tu sam je prekinula. Pa dobro, gospođo Lela, odakle vam snaga za sve to izdržati? Sada dok nam pripovijedate svoju životnu priče, govorite tako smireno kao da se to nekom drugom dogodilo, a ne vama!?
Pogledala me je dugim, prodornim pogledom, a onda je skromno izjavila: ‘’Pa valjda od dragoga Boga. Jer znate, kako i koliko god da mi je u životu bilo teško, i svašta sam morala podnijeti, ali Boga nikada nisam ostavila, a očito nije ni On mene. To mi je ostalo još od mojih pokojnih roditelja, ta istinska vjera, i toga sam se uvijek držala. Vidite, ni Isusu nije bilo lako. I Njega su tukli, bičevali, trnjem krunili i na koncu razapeli. A i On je izdržao, nije posustao!’’ Ponovno sam ostala zadivljena nad upravo izgovorenim riječima. Kroz glavu mi je prošla slika: da je Isus sada ovdje u našoj sobi, zasigurno bi izjavio: ‘O ženo, velika je tvoja vjera!’
Druga baka je pomalo s nevjericom slušala ovu potresnu priču, potiho je nešto grickala i s vremena na vrijeme komentirala: ‘Pa kako je to moguće? Pa što niste ovo ili ono napravili?’ Ali ona je bila skroz u nekom drugom ‘filmu’: kći jedinica od imućnih roditelja, cijeli svijet joj je bio na dlanu, kako je sama s ponosom više puta ponavljala.
Baka Lela je nastavila: ‘’Znate, nije to sve. Kad mi je muž umro, borili smo se kako smo znali i umijeli. Nije nam bilo lako. A onda, za nekoliko godina kasnije,kad su već djeca narasla, došao je domovinski rat. Morali smo bježati. Kćerka mi se udala u Split. Nije joj bilo lako, dobili su dvoje male, krasne dječice, i nedugo nakon toga joj je muž umro. I oni su ostali siročad. Ja sam sa sinom živjela u Vukovaru – u Bogdanovcima. I sad sam morala bježati. Pucalo se sa svih strana, ne mogu vam ni opisati kako je to bilo strašno. Sina su mi uzeli u vojsku (jer bi ga inače Srbi ‘prisvojili’) a ja sam pobjegla kod ‘ćeri u Split. To su bili dani straha, strepnje, suza i boli! I samo oni koji su nešto slično prošli znaju kakvi su to osjećaji. Saznali smo da mi je sin poslan na Manjaču. Strašne stvari je tamo doživio, to vam neću ni pričati, a ni on ne bi volio da to pričam. Ali bilo je strašno, užasno! Sestre i braću koji nisu uspjeli pobjeći, odveli su u logore. Tamo sui h zlostavljali na sve načine. Silovali ih, tukli, čak su jednom i bijesne kerove pustili na njih. A te jadne žene su samo rukama štitile lica, ništa drugo nisu mogle. Kroz strah i bol čule su samo zlurado i divljačko smijanje četnika.
Kad je rat završio vratila sam se u Vukovar. Sve nam je bilo porušeno – do temelja. Po četvrti puta morala sam početi graditi kuću ispočetka. I nekako smo i to uspjeli, uz Božju pomoć. Sin mi živi u Zagrebu, ja sam u Vukovaru, a kćerka s djecom u Splitu. Znate, ja vam nikada nisam bila bolesna, dragi Bog mi je podario dobro zdravlje. Ja sam samo molila i radila. I ništa drugo, samo to! A eto, sad me snašla i ta kušnja, pa ću valjda, nekako, s Božjom pomoći i to izdražati!
A vi, ako vas put ikada nanese u Vukovar, svakako navratite do mene, rado ću vas primiti! Neka je dragom Bogu vječna hvala i slava!’’ Tim riječima baka Lela završila je svoju ispovijest.
Ono što je definitivno upadalo u oči tih dana u bolnici, bio je odnos djece prema svojoj maci, ali i prema nama, ostalim pacijenticama. To su bili vrlo fini, dobri i dragi ljudi, čini se da su puno osobina naslijedili od svoje majke, a i sama ih je tako odgajala – da budu čestiti i pošteni! Imali su puno obzira prema nama, stalno su ispitivali treba li nam što, mogu li nam kako pomoći… A prema svojoj dragoj majci odnosili su se s velikom ljubavlju i poštovanjem! Nesvakidašnje! Tako nešto još nikad, u bolnici, nisam doživjela.
Isti dan smo došle u bolnicu, i isti dan smo iz nje izašle. Zagrlila sam baku Lelu i obećala da ću je svakako jednom posjetiti u njenom (i mom) voljenom gradu Vukovaru, koji je očito našoj Domovini ali i cijelome svijetu podario mnoge heroje: i muškarce i žene! A ona je meni obećala da će i dalje moliti za mene! Što reći na sve ovo nego jedno veliko, veliko HVALA!
Silvija
Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija