Na portalu Bosne Srebrene pronašli smo email adresu fra Ivice Pavlovića koji služi u Marrakešu (na donjoj slici on stoji u svojoj crkvi). Anto i ja smo koncem travnja i početkom svibnja kratko posjetili Kraljevinu Maroko da saznamo što radi bosanski franjevac u islamskoj zemlji na Sjeveru Afrike.
Sa fra Ivicom izmjenjujemo emailove. On nam daje savjete o rezervaciji leta, hotela itd.
Letimo Luftahansom iz Zagreba preko Münchena i Düsseldorfa. Dok se avion spušta u zračnu luku Manera, kroz prozor vidimo prepoznatljivu crvenkastu boju zgrada. Zato Marrakeš nazivaju i »crveni grad«. Bez problema prolazimo policijsku i carinsku kontrolu. Mijenjamo eure u dirhame i uzimamo taksi. Vozimo se širokim avenijama Marrakeša. S obje strane avenija vidimo kilometarske nizove raznobojnih ruža, zelenih maslina i visokih palmi.
Stižemo u hotel »Dellarosa«. Ljubazno nas dočekuju s aromatičnim čajem od mente i kolačićima. Pod našega velikog apartmana pokriven je laticama crvenih ruža. Uključena su dva televizora (jedan emitira program na arapskom, drugi na francuskom jeziku). Kasnije na Al-džaziri gledamo vijest o bosanskim rudarima u Brezi.
Odmorni i osvježeni krećemo predvečer u šetnju prema Medini. To je stari grad okružen zidinama. Ne treba nam nikakva karta. Najbolji putokaz za Medinu i njezin glavni trg je visoki minaret džamije Kutubije, vidljiv iz najudaljenijih dijelova grada. Kutubija je sagrađena u 12. stoljeću.
Ulicom se kreće šaroliko mnoštvo pješaka, auta, autobusa, kombija, motora, bicikla, konja, konjskih kočija, dvokolica sa platonskim gumama (dvokolicu vuče poneki siromašak). Čini se pomalo kaotično. Ipak, uz ponekog prometnog policajca, semafore, često trubljenje i oprezne i na takve uvjete navikle sudionike, svi stižu svome cilju (vidjeti donju sliku).
Srednjovjekovni trg Žama el-Fna je jedan od najvećih trgova u Maroku. To je ogroman prostor ispunjen štandovima. Na njima se prodaju razne vrste voća, svježe iscijeđen sok od naranče ili grejpa, egzotočni začini, cvijeće, nakit, rukotvorine od kože, keramika, svila i sl. Tu su i plesači, žongleri, ukrotitelji zmija i živopisno odjeveni starosjedioci Berberi.
Na trgu se čuju i tradicionalna glazbala. Blizu je i velika natkrivena tržnica (suk). Tržnicu čini niz uskih zavojitih uličica i štandova gdje trgovci nude svoju robu (vidjeti gornju sliku). Vreva, trgovci i roba podsjećaju me na ono što sam vidjela u Jeruzalemu tijekom hodočašća Svetoj zemlji 2007. godine.
Sljedećeg jutra krećemo na sastanak sa fra Ivicom. Sadašnja i jedina katolička crkva u Marrakešu sagrađena je dvadesetih godina prošlog stoljeća. Pripada rabatskoj biskupiji u kojoj se nalazi 25 bogoštovnih mjesta (crkava, samostana, župa, bratovština...).
U 9 sati stojimo ispred ulaza u zidom ograđen prostor iznad kojeg se izdiže četvrtasti toranj s križem. Zgrada je neupadljiva. Po arhitekturi i fasadi crkva nalikuje na okolne građevine u novom dijelu grada. Samo križ na vrhu tornja govori da se radi o kršćanskoj bogomolji. Dvorišna vrata crkve otvara nam policajac. On danonoćno čuva crkvu od mogućih neželjenih posjetilaca. (Turizam je jedna od glavnih privrednih grana u Maroku pa je vladi i kralju stalo do održavanja reda i mira i do sigurnosti stranaca i turista.)
Domaćin nas čeka u skromnom župnom uredu. Ugodno nas iznenađuje vijest da je fra Ivica rodom iz naših krajeva, iz Bosanske Posavine. Čak je i rodbinski vezan s potočanskim župnikom fra Mladenom Jozićem i s mojom prijateljicom Mandom Golemović (oboje su rodom iz Koraća kraj Bos. Broda).
Fra Ivica je rođen u Koraću 1973. godine. Osnovnu školu završava u Koraću, gimnaziju u Visokom, novicijat u Italiji (Monopoli kod Barija), filozofiju u Samoboru, a teologiju u Bologni. Za svećenika je zaređen
1999. godine. Šest mjeseci služi kao kapelan u Samostanu na Plehanu. Zatim odlazi na pripreme za misije u Pariz. Tu studira budizam, islamologiju, ateizam i misiologiju na Katoličkom institutu za znanosti i teologiju religija. Potom ide u Izmir gdje studira arapski i turski jezik. Nekoliko je mjeseci proveo na studiju u Granadi (Španjolska). U Maroko je stigao prije 12 godina. Govori aktivno talijanski, španjolski, francuski, turski i arapski. U svakodnevnom radu najviše se služi francuskim i arapskim.
Nakon tople dobrodošlice, fra Ivica nas upoznaje sa franjevačkom misijom u Maroku. Franjevci (Red Manje braće, OFM) su prisutni ovdje od početka svog postojanja. Još za života sv. Franje Asiškog u Maroko su stigli njegovi prvi redovnici. Ovdašnja je crkva posvećena prvim franjevačkim mučenicima (petorici braće koji su ubijeni 1220. godine dok su naviještali Evanđelje u Maroku). I danas u milijunskom gradu Marrakešu živi i djeluje pet fratara (uz fra Ivicu tu su još četiri subrata iz Francuske, Amerike, Konga i sa Filipina).
Maroko je u drugom svjetskom ratu bio protektorat vichyevske Francuske, dakle Hitlerov saveznik. Kada je zatraženo da Židove pošalju u konclogore, marokanski sultan (kasnije kralj) Muhamed V. je rekao: »Ovdje nema Židova, ovdje žive samo Marokanci.« Tako su spašeni marokanski Židovi.
Koje je poslanje franjevaca u islamskoj zemlji bez ijednog domaćeg kršćanina Marokanca? Oni nemaju klasičnu župu sa stalnim brojem vjernika. Franjevci se brinu o dušama katolika-stranaca. To su radnici iz Francuske i Španjolske, brojni turisti iz cijelog svijeta i studenti iz Crne Afrike. Broj župljana se mijenja. Ljeti, kad zapušu pustinjski vjetrovi donoseći velike količine sitnog pijeska i kad se temperatura podigne i do 53 stupnja u hladu, svi koji mogu odlaze iz grada.
Župno vijeća održava mjesečne susrete; bavi se katehezom, katekumenatom, pastoralom s afričkim studentima, karitativnim djelatnostima te podizanjem svijesti o islamu. Djeluje i molitvena skupina. Franjevci organiziraju razne akcije i pružaju pomoć svima (bez obzira na vjeru). Za Korizmu su djeca provela sponzoriranu akciju »Trčati za druge«. Za svaki pretrčani kilometar dobili su po 3 eura. Prikupljeni novac (1700 eura) je darivan za operaciju srca jednog djeteta.
Nadahnut ikonom pohoda Bl. Djevice Marije Elizabeti, koja ukrašava zid crkve, fra Ivica opisuje poslanje franjevaca u Maroku:
»To je, inače, naša duhovnost ovdje. Mi kažemo da smo isto kao Crkva vizitacije. Kao što je Ivan Krstitelj prepoznao u Mariji Krista, tako i ovaj narod treba u nama prepoznati da mi nosimo Krista. I ako ljudi ne prepoznaju u nama da smo kršćani, nema tu potrebe biti. To je to svjedočanstvo. Jer pitaju ljudi: "Pa šta ćete vi u Maroku? Ne možete krstit, ne možete ništa radit! Odite tamo di ima posla!" Nije to to. Ima jedna vrsta prisutnosti koja je u čistoj diskreciji, ali vrlo efikasna.«
Fra Ivica nam pokazuje svoj vrt. U njemu poznaje svaki cvijet i stablo koje je zasadio. Najlakše je s kaktusima: rastu i cvjetaju i na suhoj, ispucaloj zemlji. (U Marrakešu kiša padne 3-4 puta godišnje, a navodnjavanje je skupo.) Raskošna bugenvilija stara 50 godina cvate čak dva puta godišnje. Poneko stablo se osuši, ali i dalje ostaje u vrtu – kao skulptura. Tako donji šuplji dio jednog osušenog stabla služi kao špilja u kojoj se nalazi Gospin kip, a na vrhu drveta izrezbareni Krist širi ruke između tornja katoličke crkve i minareta susjedne džamije (donja slika).
Uvečer, u 19 sati, sudjelujemo na svetoj misi. Svećenik služi uz desni oltar, pokraj zastakljenih crkvenih vrata iza kojih dopire cvrkut ptica. Danas je radni dan pa misi prisustvuje samo desetak vjernika (na misu nedjeljom dolazi ih oko 200). Misu na francuskom jeziku predvodi fratar sa Filipina, a neke molitve su moljene i na grčkom i latinskom.
Iza mise odlazimo na večeru s fra Ivicom i njegovim prijateljima, hrvatsko-francuskim bračnim parom (donja slika). Josip Persin je umirovljeni stručnjak za telekomunikacije. Mlad je emigrirao iz Karlovca u Pariz. Tamo se školovao, oženio i proveo veći dio života. Kao uspješan poslovni čovjek proputovao je veći dio arapskog svijeta. Zadnjih godina boravi sa suprugom Ritom u Marrakešu. Josip i fra Ivica su jedini Hrvati u gradu.
Idućeg dana posjećujemo Esauiru (izgovara se suira; portugalski naziv je Mogador). To je lučki grad na obali Atlantskog oceana. Tijekom dvosatne vožnje autocestom uživamo u veličanstvenom krajoliku. U daljini se naziru snijegom prekriveni vrhovi planine Atlas ispod kojih se prostire nepregledna polupustinja s oskudnim raslinjem, rijetkim nomadskim nastambama i malim stadima ovaca. Zapadnije, uz obalu Atlantskog oceana (koji nosi ime po Atlasu), sivu stepu postupno zamjenjuju žuta polja ječma, zeleni maslinici i argani. Argan je karakterističan za ovaj dio Maroka. To endemsko drvo daje uljem bogate orašaste plodove. Njegovu važnost su prepoznale siromašne mjesne žene. One su u blizini Esauire osnovale svoju žensku »Zadrugu Maržana«.
Doručak u hotelu; kava u talijanskom restoranu »Dino«; domaće pivo »Casablanca« (mala boca je 5 eura) u marokanskom restoranu. (Blizu džamija ne možete dobiti pivo ili alkohol.) Saznajemo da u Marrakešu živi i ugledan bosanski Srbin oženjen Marokankom. On je sa pravoslavlja prešao na islam.
Vrijednim rukama Marokanke beru plodove, zatim satima sjedeći na podu jednostavnim komadom kamena razbijaju oraščiće, vade jezgru koju potom prže i prešaju da bi na kraju dobile ulje (vidjeti gornju sliku). Za litru ulja (koja vrijedi do 100 dolara) treba oko 100 kg argana. Arganovo ulje se dalje prerađuje u jestive i kozmetičke proizvode.
Cestom se spuštamo prema oceanu i utvrđenom starom ribarskom gradu Esauiri čije zidine podsjećaju na Dubrovnik (vidjeti donju sliku). Šećemo po dugoj pješčanoj plaži. U restoranu »Al Khaima« ručamo svježu morsku ribu uz marokansko vino. Razgledamo grad u kojemu se nalazi i »europsko« (kršćansko i židovsko) groblje. Katolici koji borave ovdje pripadaju rabatskoj biskupiji.
Kasno predvečer vraćamo se minibusom u Marrakeš. Minibus vozi samo troje francuskih turista i nas dvoje. Naš vozač brzinom od 130 kilometara na sat pretječe automobile, motocikle, traktore, zaprežna kola, deve...
U gradu ima raskošnih vrtova. Odlazimo u botanički vrt »Mažorel«. Ime nosi po svom osnivaču, francuskom slikaru Jacquesu Majorelleu koji je dugi niz godina živio i radio u Marrakešu. Skupljao je i sadio biljke sa svih kontinenata. Već se na ulazu vidi skladno raspoređen raskošan biljni svijet. Visoka stabla palmi nadkriljuju cijeli prostor stvarajući ugodnu hladovinu. Popločane staze vode nas, uz cvrkut ptica, do svih dijelova vrta i izvora vode. Sve je tako čudesno lijepo, kao u rajskom vrtu (vidjeti donju sliku).
Unutar vrta je i »Berberski muzej«. Tu su izloženi predmeti značajni za život i rad ovih starosjedilaca. Posebno je zanimljiva i bogata zbirka nakita. Svod muzeja izgleda kao pustinjsko noćno nebo osuto tisućama zvijezda (žaruljica). Nakon razgledavanja muzeja svraćamo u mali ograđeni prostor gdje uživamo u slatkom mirisnom čaju od mente.
Dani brzo prolaze u Maroku: šetnje; vožnja u kočiji; marokanski objedi (kuskus, tažid)... Kupujemo darove za rodbinu. Priprema za povratak. Avion uzlijeće prema bijelim oblacima. Iza sebe ostavljamo posavskog franjevca u gradu boje crvenkastih opeka, s rajskim vrtovima, okruženog pustinjom.
Pećnik i Slavonski Brod, 19. svibnja 2013.
{phocadownload view=file|id=4|text=Preuzimanje kompletnoga Biltena u PDF- formatu|target=s}