Kakva će biti daljnja sudbina Daytonskog sporazuma? Takvo je pitanje potaknuto nedavnim nacrtom rezolucije Povjerenstva za monitoring Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o stanju u Bosni i Hercegovini.
Piše: Pejo Gašparević
Mediji i politička javnost u BiH su u svojim tumačenjima ponuđenog nacrta rezolucije uglavnom usredotočeni na kritike koje taj dokument udjeljuje predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i dvama HDZ-ima okrivljujući ih za blokadu stanja u BiH. Takvo stajalište u nacrtu rezolucije Vijeća Europe jeste znakovito i podložno je analizi.
No, čini se kako se propušta primjetiti jedna druga i potencijalno mnogo važnija dimenzija nacrta ove rezolucije, a to je poziv da se Daytonski sporazum „mora zamjeniti“ novim Ustavom BiH. Autori ovog nacrta rezolucije na daytonski ustav gledaju ovako: “Smatramo da je u cijelosti potrebno napisati novi Ustav. Kada se stvari promatraju iz ove pozicije, vjerojatno se može reći da je bila greška priložiti Ustav uz jedan mirovni (čitaj daytonski) ugovor. Daytonske neprimjenjive norme su bile zlorabljene proteklih 16 godina, do točke u kojoj su opstrukcija i stagnacija postali pravilo, a ne izuzetak“.
Uočljivo je kako je ovih nekoliko rečenica nacrta rezolucije Vijeća Europe prožeto naglašenim optužbama na račun Daytonskog sporazuma. Umjesto daytonskog , nacrtom rezolucije se traži pisanje „u cijelosti novog ustava“, priznaje se „greška“ što je Ustav priložen uz „jedan mirovni ugovor“, te se upozorava da su „daytonske neprimjenjive norme“ bile zlorabljene. Ne pamti se da je neko međunarodno tijelo tako žestoko ošamarilo Daytonski sporazum, kao što je to u ovom slučaju učinilo Povjerenstvo za monitoring Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tražeći svrgavanje daytonskog ustava, priznajući njegove greške i neprimjenjivost.
Međunarodna tijela su do sada bila angažirana na obrani Daytonskog sporazuma ne libeći se kažnjavati pa i smjenjivati one dužnosnike u BiH za koje su ocjenila da se ponašaju „antidaytonski“. Istini za volju, međunarodni su nadziratelji prilika u BiH znali katkad škrto izustiti kako je potrebna „nadogradnja“ Daytonskog sporazuma.
No, u nacrtu rezolucije Vijeća Europe izražene su veće ambicije, traži se „u cijelosti novi Ustav“, te se upozorava da su daytonske norme „neprimjenjive“ i kao takve su bile „zloupotrijebljene u proteklih 16 godina“. Drukčije rečeno, Daytonski sporazum je „istočni grijeh“ međunarodne zajednice koja ga je iznjedrila u ratnim okolnostima da bi se zaustavilo oružano ratovanje u BiH, ali je tim sporazumom posijano sjeme nepomirljivog političkog i diplomatskog ratovanja.
Daytonski sporazum ima pedigre ratnog dokumenta, kojim je, istini za volju, zaustavljeno krvoproliće, ali njime nije ponuđena institucionalna zaštita Hrvata. U Bosni i Hercegovini se križaju zagonetni putovi velikih svjetskih političkih, vojnih, religijskih i kulturoloških silnica, a Daytonski sporazum je proizvod nagodbe „moćnih“ i nije kreiran po jednakopravnoj mjeri svih onih koji žive u BiH.
Vratimo se na oštre ukore Miloradu Dodiku i dvama HDZ-eima izrečene u ovom nacrtu rezolucije Vijeća Europske unije. Znakovito je da se pri tomu u ovom nacrtu dokumenta Vijeća Europe za dva HDZ-a nudi, na državnoj razini, oporbena pozicija kao što je to bio slučaj i na federalnoj razini, bez obzira što su te dvije stranke zadobile većinsku glasačku potporu Hrvata. Paradoksalno je da se potencijalno u oporbu „šalje“ samo dva HDZ-a, ali ne i Dodikov SNSD iako je i on meta kritike u nacrtu rezolucije Vijeća Europe.
Kako razumjeti dvostrukost kriterija međunarodne zajednice i u ovom slučaju?
Postoje informacije da, nakon nedavne pobjede u Hrvatskoj lijeve koalicije pod vodstvom SDP-a, uz već postojeću ljevičarsku vlast u Srbiji s Borisom Tadićem na čelu, treba pokušati instalirati ljevičarsku vlast i u BiH u aranžmanu stranaka koje se nazivaju socijaldemokratskim.
Po tim tendencijama, treba smanjiti aktualni jaz između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika i Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatka Lagumdžije da bi se skrpalo kakvo-trakvo Vijeće ministara BiH, pa makar i bez dva HDZ-a koji se programski smješta u konzervativni politički prostor desnog centra.
Takva kombinatorika, kojoj je sklon i dio međunarodne birokracije, proizvela bi svrstavanje eventualne vlasti „lijevog centra“ u BiH u društvo srodnih vlasti u susjednim zemljama Hrvatskoj i Srbiji, što bi, navodno, doprinijelo relaksiranju međudržavnih i međinacionalnih odnosa u ovom dijelu Europe. No, tako projicirana šema ima krupne nedostatke. Njome bi se i na državnoj razini u BiH nastavilo prakticiranje poništavanja rezultata glasovanja, kao što je to učinjeno i na razini Federacije BiH, a to znači obesmišljavanje održavanja izbora uopće.
Vlasti lijevog centra u Hrvatskoj i Srbiji imaju legitimaciju pretežito jednonacionalnih biračkih tijela, za razliku od BiH koja je tronacionalna zemlja te je nužno ravnopravno uvažavati i biračko opredjeljenje svakog od tri konstitutivna naroda. Osim toga, mehaničko forsiranje instaliranja vlasti lijevog centra na državnoj razini u BiH, mimo glasačke volje jednog od tri naroda, može imati i međunarodne implikacije jer od 27 članica Europske unije u 19 njih na vlasti su konzervativne stranke desnog centra.
I još nešto - stranke s hrvatskim predznakom u BiH imaju razloga ne upadati ni u prosrpske ni probošnjačke političke ralje.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
18. 12. 2011.