22
Wed, Jan

Pejo Gašparević
Typography

BaraK OBAMAPonovni izbor Baracka Obame za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država  iznjedrio je pitanje - što ta činjenica znači za svijet?  Traženje odgovora na to pitanje ima smisla pošto su Sjedninjene Američke Države još uvijek vodeća svjetska sila. Ovdje  naglasak stavljam na odrednicu da su Amerikanc "još uvijek" najmoćniji svjetski igrač što implicitne znači kako takva vodeća uloga nije trajno zajamčena jer stasavaju i druge globalne, ali i regionalne silnice koje mogu Americi oduzeti ulogu neprikosnovenog planetarnog vođe.


 Piše: Pejo Gašparević


Gledajući iz vizure kompliciranih političkih (ne)prilika u Bosni i Hercegovini, nema znakova da bi se Obama u svojem drugom predsjedničkom mandatu mogao ambicioznije umješati u raspetljavanje zamršenog bosnaskohercegovačkog čvora. Po svoj prilici može se očekivati da će Obamina administracija i u idućem četvorogodišnjem razdoblju nastaviti politiku "dozirane ravnodušnosti" prema Bosni i Harcegovini.  

Drukčije rečeno,  u narastajućim globalnim vrenjima, Bosna i Hercegovina će i za vrijeme drugog Obaminog mandata ostati tek  fusnota na koju će Amerikanci trošiti minimum svojih diplomatsko-političkih kapaciteta.  Treba primjetiti jedan "detalj" iz Obaminog pobjedničkog govora u rodnom Chikagu nakon što je  postalo jasno da će on i u naredne četiri godine stolovati  u Bijeloj kući.

Obama je u nekoliko navrata naglašavao važnost  Američke nacije. Između ostalog rekao je: "mi želimo naciju koju poštuju i vole u svijetu", a obraćajući se supruzi Michell poručio je: "nikada te nisam volio više i nikada ponosnije kada vidim da te i naša nacija voli".  

Podsjećanje na Obamino afirmiranje vrijednosti nacije čini se važnim radi uzdrmavanja još živućih boljševičkih navika u BiH po kojima se svaki spomen nacionalne vrijednosti proglašava nacionalizmom ili  šovinizmom. To obezvrijeđivanje uloge nacije svoj je vrhunac dostiglo u "platformaškom" poništavanju većinske glasačke volje Hrvata u BiH.

Ne treba očekivati  od "platformaša" i njihovih sljedbenika da  pokažu makar zrnce stida zbog svoje rabote koja je protivna civiliziranoj političkoj praksi, ali ima se razloga vjerovati kako baštinici boljševičkih navika i titoisti ipak neće Baracka Obamu proglasiti nacionalistom zbog njegova uzdizanja nacionalnih vrijednota.  

Novog-starog američkog predsjednika Obamu, pak, na globalnoj razini, očekuje najprije dramatično pogoršanje krize u Siriji a zatim i obeshrabrujuće zaoštravanje izraelsko-iranskih odnosa.

Ta dva aktualna  užarena fronta u gepolitičkom susjedstvu Balkana mogla bi producirati takva savezništva država koja bi potkopavala globalnu moća Amerike. Već postoje jasne diplomatske aktivnosti Rusije i Kine koje odašilju poruke da se te dvije zemlje  ne  slažu s Američkim svrstavanjem na stranu pobunjenika u Siriji, te da Rusija i Kina nemaju namjeru pasivno promatrati eventualni izraelski napad na Iran kojeg bi odobravale Sjedinjene Američke Države.

Pozicija Turske je dotano usložnjena, ona kao članica NATO-a, naravno, ne prkosi Amerikancima, ali su primjetni diplomatski signali iz Istambula u kojima se razaznaje Tursko pritajeno neodobravanje možebitnog  izraelskog vojnog udara na Iran kojem bi Amerikanci dali otvorenu ili prešutnu suglasnost.

Drukčije rečeno, produbljavanje i ranske krize moglo bi Tursku usmjeriti ka približavanju stajalištima Rusije i Kine mimo ambicija Sjedinjenih Američkih Država s kojima je Turska desetljećima u savezu.

Eventualno takav razvoj događaja, po sustavu spojenih posuda, implicirao bi nove oklonosti i na Balkanu. Zapravo, približavanje Turske i Rusije isijavalo bi  predispozicije za relaksiranje srpsko-bošnjačkih odnosa u BiH, a u široj varinatni srpsko-muslimanskih odnosa na Balkanu, što bi se odražavalo na prilike u BiH  gdje su ti odnosi ranjeni ratom, ali i na Kosovu gdje se Srbi ne mire sa izdvajanjem te pokrajine iz Srbije.  

rukčije rečeno, Obamina adminitracija bi u drugom njegovu predsjedničkom mandatu mogla biti suočena s potencijalnim rizicima da joj bliskoistočna kriza zaprijeti opadanjem utjecaja i na Balkanu.
Eventualna izraelska vojna intervencija na Iran radi spriječavanja Teherana u nastavku razvoja programa s uranijem koji bi doveli do proizvodnje i posjedovanja atomske bombe, iako službeni Teherena tvrdi da nema takve ambicije, bacila bi Obaminu administraciju u nove kušnje. Ukoliko se ne uspije zaustaviti sadašnji metež u Siriji gdje među pobunjenicima koje podupiru Amerikanci ima i pripadnika Al Qaide a protiv koje Amerika godinama vodi globalni rat, te ukoliko uslijedi izraelsko-iranski vojni sraz, to će razbuktati  regionalni ratni vulkan. Balkan će se tada pretvoriti u geopolitički bedem na kojem će se izvoditi pozadinske diplomatske i logističke igre.


Rodno mjesto mira je u ljudskom srcu.


Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
07. 11. 2012.