Nedavni govor pape Franje u Europskom parlamentu u Strasbourgu i njegov višednevni posjet Turskoj praćeni su ne samo duhovnovjerskim nego i geopolitčkim tonovima koji dodiruju Balkan i Bosni i Hercegovinu.
Piše: Pejo Gašparević
Obraćajući se europarlamentarcima u Strasbourgu papa Franjo je izgovorio i ovo:“Svijest o identitetu potrebna je za ulazak u pozitivan dijalog sa zemljama koje su izrazile želju da postanu dio Europske unije(EU) u budućnosti. Pri tome posebice mislim na one na Balkanu za koje bi članstvo u EU-u moglo biti odgovor na želju za mirom u regiji koja je puno patila u proteklim sukobima“.
Koliko god ove dvije rečenice bile jednostavne, što odražava i majstorstvo pape Franje u prakticiranju jednostavnosti, one su istodobno i prevažne mjeri li ih se geopolitičkim metrom. Papa Franjo pozicionira Balkan kao dio Europske unije ističući da bi njegovo članstvo u EU-u „moglo biti odgovor na želju za mirom u regiji koja je puno propatila u proteklim sukobima“.
Drukčije rečeno, gledano kroz Vatikanske naočale zemlje Balkana, što znači i BiH, vidi se isključivo u Europskoj uniji, a ne u Eurozaijskoj uniji koju zagovara Rusija, niti u podvrgavanju Balkana i BiH geopolitičkim ambicijama Turske. Članstvo balkanskih zemalja u Europskoj uniji, a ne u sferema interesa Rusije ili Turske, moglo bi biti, kako to kaže i papa Franjo, „odgovor na želju za mirom u regiji koja je puno patila u proteklim sukobima“.
Dakle, članstvo u Europskoj uniji je instrument za stabiliziranje Balkana. Situiranje zemalja Balkana u Europsku uniju moglo bi se smatrati geopolitičkim povratkom balkanskog poluotoka kući, odnosno pod jurisdikciju matičnog Europskog kontinenta. Tavoreći pola stoljeća pod komunističkim režimima zemlje Balkana su bile geopolitički otrgnute od Europe i bačane u mrežu sovjetsko-ruskog gazdovanja tim tradicionalno zamršenim prostorom.
Balkan i BiH su bili geopolitički iščupani iz Europe i za vrijeme polumilenijskog carevanja Otomanskog imperija. Istočnjačka, najprije osmanlijska a zatim sovjetsko-ruska dominacija nad balkanskim tokovima imala je četrdeset godina pauze, od 1878.-1918., kada je, primjerice BiH bila vraćena Zapadu u sastavu Austrougarske monarhije. Upravo to četrdesetgodišnje zapadnjačko upravljanje Bosnom i Hercegovinom produciralo je gospodarski i kulturološki uzlet BiH čiji se tragovi cestogradnje, arhitekture, školstva i danas mogu zamjetiti kao prohujali civilizacijski bljesak.
Međutim, predsjednik Republike Turske Recep Tayp Erdogan je očito imao u vidu drugačiju računicu kada je nedavno papi Franji u Turskoj pokazao Ahdnamu kao primjer Otomanskog davanja „kršćanima u Bosni slobode djelovanja“. Radi se o dokumentu kojim je sultan Mehmed II Fatih jamčio slobodu bosanskim franjevcima a kojeg se u bošnjačkom političko-intelektualnom miljeu skicira kao uzor za prakticiranje ljudskih i vjerskih prava.
No, Gospodnje 2013. godine, u povodu 550 obljetnice izdavanja Ahdname, Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene objavio je izjavu u kojoj se, među opstalim, kaže: „Mi, bosanski franjevci ne možemo u ovom povodu slaviti nikakvu obljetnicu, jer za nas ovo nije obljetnica za slavlje. Naime, prije 550 godina nekada slavno Bosansko kraljevstvo je uništeno, posljednji bosanski kralj Stjepa Tomašević je vjerolomno pogubljen (5. Lipnja 1463.), bosanska kraljica Katarina Kotromanović-Kosača je doduše uspjela pobjeći iz Bosne, ali se nikad više nije mogla vratiti u svoje kraljevstvo.
Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije. Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama, ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru. Često gažena i nije poštivana od mjesnih moćnika, iako je bila i ostala neka pravna podloga za franjevačko inzistiranje na osnovnim ljudskim pravima u Otomanskom carstvu“.
Citirano stajalište Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene je do te mjere pažljivo iznijansirano i značenjski jasno da mu se nema što dodati niti oduzeti.
Ahdnama je je produkt prilika u BiH u 15 stoljeću u vrijeme nadiranja Otomanskog imperija. Tu Ahdnamu iz 15. stoljeća jedni mogu veličati a drugi osporavati, što se i događa. No, čini se kako dubinski ovovremeni problemi u vezi proturiječnih tumačenja Ahdname nastaju u onim situacijama kada se Ahdnamu pokušava što diskretno, što javno, instalirati kao model političkog prakticiranja u sadašnjim okolnostima.
U tom kontekstu prikladnim se čini podsjetiti na završne riječi sultana Mehmeda II Fatiha navedene u Ahdnami a koje glase: „Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božjim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovijedi budu pokorni“.
Sultanovo lukavstvo se manifestira formulacijom da on ne trpi nikakvo suprostavljanje onomu što je napisano (a napisano je njegovo zauzimanje da nitko ne smije napadati niti vrijeđati bosanske svećenike), ali uz istodoban preduvjet da „budu pokorni njegovoj zapovjedi“.
Sultanov pristup po načelu da se njemu i njegovim zapovijedima mora u BiH biti pokorno posve je očigledan primjer dozirane slobode. Takav mentalitet Ahdname, nametnut od sultana u 15 stoljeću, svoje proplamsaje na poseban je način imao i za vrijeme četvorogodišnje platformaške vlasti u kojoj su bošnjačke stranke SDA i SDP BiH instalirale u vlast Federacije BiH one Hrvate i stranke s hrvatskim predznakom koji će biti podložni i pokorni tim strankama ne osvrćući se navećinsku glasačku volju hrvatskog naroda.
Ahdnama je dokument kojim je bila demonstrirana geopolitička prevlast Osmalijskog carstva u BiH.
Bilo pa prošlo.
Potpaljivanje iskri ahdnamskog mentaliteta u 21. stoljeću znači ponovno otrzanje Bosne i Hercegovine od zapadnog europejstva.
Izreka kako postoji „bosanski lonac“ u kojem uvijek vrije, ne odražava srž problema u BiH. Nemam problema javno priznati svoje stajalište koje glasi: postoje geopolitički lonci u kojima se stoljećima kuha Bosnu i Hercegovinu.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević{jathumbnail off}