Hrvati u Bosni i Hercegovini ne prakticiraju nikakva geopolitička promišljanja, dok Bošnjaci i Srbi u istupima svojih vodećih institucija ili dužnosnika pružaju informacije u kojima se jasno prepoznaju geopolitičke ambicije.
Piše: Pejo Gašparević
Nedavnim proglasom u povodu popisa pučanstva u BiH planiranog za travanj 2013. godine, Rijaset Islamske zajednice u BiH je posebice istaknuo kako su "Bošnjaci poseban narod na Balkanu s posebnom kulturom kao obrazcem svijesti, znanja, vjerovanja i ponašanja". A predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik je također nedavno poručio kako "u novoj prekompoziciji, Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac moraju imati određenu autonomiju u okviru Federacije".
U analitičkoj raščlambi ovih bošnjačkih i srpskih stajališta poslužit ćemo se definicijom geopolitike u Wikpediji, gdje se navodi da "geopolitika tradicionalno označava veze i uzročne odnose između političkih sila i geografskih prostora". Drukčije rečeno, u srži geopolitike je "geografski prostor", to jest teritorij.
Rijaset Islamske zajednice u BiH ne situira Bošnjake samo u Bosnu i Hercegovinu nego im namjenjuje Balkan kao "geografski prostor", a to su posve jasni obrisi geopolitičkog pristupa sagledavanju Bošnjačke pozicije u ovom dijelu svijeta.
Na sličan način i RS-ov predsjednik Dodika ne svodi Srbe u BiH samo na Republiku Srpsku nego im nastoji isposlovati "geografski prostor" i izvan tog entiteta zauzimajući se za autonomiju onih teritorija u Federaciji BiH gdje egzistiraju Srbi-Drvara, Grahova, Glamoča i Petrovca. To je nedvojbeno geopolitčki pristup.
A što u takvim okolnostima rade Hrvatski čelnici u BiH?
Ništa. Ili preciznije rečeno – šute.
Dodikovo posezanje za uspostavom srpske autonomije Drvara, Grahova i Glamoča u većinski hrvatskoj Hercego-bosnaskoj županiji u Federaciji BiH, bila je izvanredna prilika da hrvatske političke glave u BiH uzvrate kandidiranjem "geografskog prostora" Posavine, koji je u RS-u, za utemeljenje autonomije jer se radi o teritoriju gdje su Hrvati većinski katastarski vlasnici zemljišta. Rastužuje činjenica da se to nije dogodilo, što kod posavskih Hrvata stvara osjećaj političke napuštenosti.
I gubitak načelničkih pozicija u općinama Odžak i Vitez je pokazatelj kako se među Hrvatima u BiH umjesto geopolitičkih ambicija nastavlja trend političkog uzmicanja i umanjivanja prostora njihovog egzistiranja.
Što učiniti da bi se zaustavio taj nepovoljan trend? Ruku na srce, geopolitička pozicija Hrvata u BiH je zamršenija od srpske koja posjeduja entitet na 49 posto bosanskohercegovačkog teritorija, i bošnjačke koja svojom brojčanom nadmoći sve više Federaciju, odnosno 51 posto teritorija BiH podvrgava svojim htijenjima.
To je okolnost koja je nametnuta Daytonskim sporazumom i sužava manevarski prostor hrvatskim(geo)političkim zamislima.
Složenost hrvatske(geo)političke situacije u BiH treba sagledavati i u činjenici da su Hrvati teritorijalno raspršeni od Posavne, preko tuzlanskog i sarajevskog područja te Srednje Bosne do Hercegovine.
Teritorijalna razuđenost nastanjenosti Hrvata zahtijeva suptilan i iznijasiran pristup u kreiranju političkih planova.
Takvu teritorijalnu nepovezanost nužno je sanirati većom međusobnom političkom povezanošću i solidarnošću,kako bi se uklonile nerijetke percepcije o favoriziranju jednih a zapostavljanju drugih.
Hrvatski narodni sabor BiH, koji je oživljen u okolnostima nametanja "platformaške" vlasti i poništavanja većinske glasačke volje Hrvata, čini se, propustio je golemu prigodu da se nametne kao čvršća sve hrvatska institucija u BiH.
Želi li postati utočište u koje će se slijevati hrvatski politički i intelektualni potencijali u BiH, Hrvatski narodni sabor treba napustiti funkcioniranje poput nekog debatnog kluba, i prigrliti praksu uvažavanja političkih i teritorijalnih specifičnosti. Na taj bi se način Hrvatski narodni sabor mogao pretvoriti u proizvđača hrvatskih(geo)političkih kapaciteta u BiH.
U protivnom, nametnut će se nužnost novog institucionalnog organiziranja Hrvata u BiH koje će u središte preokupacija staviti geopolitičku brigu za Hrvate od Neuma do Orašja.
Metaforički rečeno, Hrvati u BiH žude za institucijom koja bi bila kao more u koje se slijevaju sve rijeke i pritoke.
Bošnjaci i Srbi prakticiraju neskrivene geoplitičke inicijative s primjesama teritorijalne ekspanzije, koje zahtijevaju drukčiji hrvatski odgvor nego što je to defanzivni gard.
Međunarodna zajednica također se ima smatrati pozvanom da ubuduće ne sputava težnje Hrvata za ravnopravnošću u BiH, kao što je to, primjerice, učinila kumujući sramnom nametanju "platformaške" vlasti.
Nije nezanimljivo podsjetiti i na promišljanja rodonačelnika hrvatske geopolitike Ive Pilara (1874.-1933.). On je isticao kako geopolitički, to jest političko zemljopisni položaj "svakome narodu imperativno diktira stanovite dužnosti".
"Imperativnost toga diktata leži u tome, što dotični narod, ako taj diktat ne shvati, ako mu se ne pokori, nego mu se ogluši, ima da snosi najteže kazne za taj neposluh", upozoravao je Pilar.
Nameće se bezpogovorni zaključak: zemljopisni položaj Hrvatskog naroda u BiH diktira imperativnost da se stvarna briga za njega prakticira "od mora do Save".
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
25. 11. 2012.