Odbojkaš Branko Damjanović, rođen u Tolisi, nova je sportska zvijezda u Dalmaciji. Ovaj dvadesettrogodišnji Posavac osvojio je ovogodišnju titulu prvaka Hrvatske nastupajući za odbojkaški klub Mladost Marina Kaštela.
Piše: Pejo Gašparević
To je prva titula prvaka u povijesti kaštelanskih odbojkaša, a ponajveće zasluge za takav uspjeh, po mišljenjima mnogih, pripadaju upravo Damjanoviću. U tri finalne utakmice protiv zagrebačke Mladosti, u kojima su Kaštelani slavili pobjede, naš junak Branko je briljirao posebice u odlučujućim trenucima kada se lomio rezultat u setovima ili mečevima.
Odbojkaši zagrebačke Mladosti su u drugoj utakmici u Zagrebu bili nadomak pobjede i poravnanja rezultata u mečevima na 1:1, a onda tko zna kako bi se situacija dalje razvijala. No, u toj dramatičnoj zagrebačkoj utakmici, pri rezultatu u setovima 2:2 i vodstva Zagrepčana u petom setu, Branko preuzima stvari u svoje ruke, te manirom iskusnog majstora osvaja ključne poene za svoju momčad donoseći preokret i konač nu pobjedu Kaštelana u tom meču rezultatom 3:2. Tom pobjedom kaštelanska je Mladost povela u mečevima 2:0 i trasirala put za titulu prvaka Hrvatske pošto su u trećoj utakmici u Kaštelima domaćini s 3:0 u setovima pregazili zagrebačke odbojkaše i poveli u mečevima također sa 3:0 što im je bilo dovoljno da preuzmu pehar prvaka Hrvatske.
Posebna je zanimljivost da je zagrebačka Mladost prošle godine, kada je za nju nastupao Branko Damjanović, osvojila titulu prvaka Hrvatske pobjedivši u finalu kaštelansku Mladost, a ove godine je bilo obrnuto. Drukčije rečeno, hrvatski prvak u odbojci postaje ona Mladost za koju nastupa Branko Damjanović. To znači, ako (ne)ćemo se šaliti, da u hrvatskoj odbojci Damjanović postaje ono što je u europskom nogometu trener Hose Murinjo. U koju god momčad dođe – Porto, Čelzi, Inter, Rela - ovaj portugalski stručnjak osvaja titule državnog a nerijetko i europskog prvaka.
„Bila je naporna sezona i dugo je trajala“, prve su Brankove riječi u razgovoru dva dana nakon pobjedničke utakmice i nakon što se slavljenička euforija u Kaštelima malo stišala. Prije toga nazvao sam Branka telefonom i rekao mu: „Birao sam trenutak kad ću te nazvati jer sam čekao da se malo odmoriš nakon trijumfa, ali želio bih s tobom uz piće popričati“. Dogovorili smo sastanak kojem se pridružio i njegov otac Marjan, potegavši više od 400 kilometara iz Tolise u Kaštela. I ja bih isto tako postupio da sam na njegovu mjestu. Branko je baš kao i njegovo otac – realan, staložen i promišljen u govoru. Unatoč tomu što je sa zagrebačkom Mladosti do sada osvojio tri, te sa kaštelanskom Mladosti jednu titulu hrvatskog prvaka, a to su postignuća o kojima mnogi sportaši samo sanjaju, Branko je ostao skroman dečko. Kao što na terenu izvrsno upravlja pokretima svog tijela, Branko u razgovoru jednako skladno upravlja i svojom psihologijom- niti je škrt na riječima niti se njima r azbacuje. Kao što su mu akcije na terenu konkretne, tako su i Brankove rečenice u razgovoru kristalno jasne.
„Ja radim posao kojeg volim i u svakoj utakmici dajem sve od sebe, a uživam i u treninzima“, kaže Branko. U toj rečenici, čini se, sažeta je cjelokupna njegova sportska i ljudska filozofija-voljeti ono čime se baviš. Zapravo, nema dobrih i loših poslova, nego postoji posao kojeg se voli ili ne voli. Upitao sam ga – jesi li zadovoljan, a on mi je uzvratio-jesam. Priznajem, osvježavajuće mi je bilo čuti kako netko za sebe kaže da je zadovoljan i da se bavi poslom kojeg voli. Takva pozitivna raspoloženja, posebice među mladima, u današnje frustrirajuće vrijeme prava su rijetkost. Šizofrene okolnosti, kojima smo zahvaćeni, stvaraju uglavnom nezadovoljne ljude koji kao da bježe sami od sebe projicirajući se u nešto što nisu niti mogu biti. Branko Damjanović nije dio takvih stremljenja. On, svojim primjerom pokazuje da u životu ima i „puno lipih stvari“, ako se voli ono što se radi.
Prešli smo na malo „stručnije“ stvari, te sam Branka upitao u čemu je tajna njegovih efektnih skok servisa kojim često poentira zabijajući as? „To, ili imaš u sebi ili nemaš. Odbojka je jako zahtjevan sport koji traži kompletnu osobu. Pokreti tijela, ruku i nogu moraju biti usklađeni sa psihom, mora se munjevito razmišljati i donositi odluke. Otvori se tisuću mogućnosti ali glava treba djelovati u djeliću sekunde i usmjeriti postupak igrača na terenu. Uprotivnom, nećeš ništa napraviti“, odgovorio je Branko.
Mojoj radoznalosti nije bilo kraja, pa sam Branka upitao kako se moderni odbojkaši pripremaju za utakmice? „Osim treninga, gledamo mnoštvo video snimaka protivničkih ekipa i njihovih odbojkaša. Pažljivo se analiziraju sklonosti i navike svakog protivničkog igrača, od toga kako i u koji dio terena najčešće servira, do načina kako primaju loptu, kako razvijaju akciju, kako udaraju smeč ili skaču u blok. Sve se razmatra do najmanje moguće sitnice“, uzvratio je Branko.
I naravno, u razgovoru je na red došao i zavičaj. Branko kaže da je Poželio vidjeti se s prijateljima i rodbinom u Posavini gdje nije bio od rujna prošle godine. „Sad ću barem tjedan dana boraviti u Tolisi gdje ću s prijateljima igrati odbojku. Također ću skoknuti i u Domaljevac- u Srimac, meni puno znači sastati se s poznanicima i prijateljima na srimačkom terenu“, kaže Branko.
Nije pretjerano reći kako je Branko sa četiri dosadašnje osvojene titule hrvatskog prvaka, te uknjiženim nastupima i za hrvatsku odbojkašku reprezentaciju, ali i svojim odnosom prema sportu, već u 23. godini stasao u velikog sportaša.
Ima se potrebe naglasiti još nešto. U finalnim utakmicama za ovogodišnjeg odbojkaškog prvaka Hrvatske, osim Damjanovića nastupili su i Ivan Mihalj iz Odžaka za Kaštelansku Mladost i Perica Čičković iz Bazika za zagrebačku Mladost. Invazija Posavaca u vodeće hrvatske odbojkaške klubove znači sljedeće – panonski nam je zavičaj zemlja talenata!
Pejo Gašparević