Tko je stvarni remetilački čimbenik stanja u BiH? Dio medijsko-političke javnosti razvio je naviku isključivu krivicu za unazađivanje prilika u BiH svaljivati na leđa domaćih političara. Svako malo mogu se čuti stajališta kako bi micanjem sadašnjih političkih vođa sa scene i dovođenjen „novih lica“ u bosanskohercegovačku političku arenu diglo Bosnu i Hercegovinu iz pepela.
Piše: Pejo Gašparević
Takvom rezoniranju priklanjaju se, nerijetko, i međunarodni moćnici. Primjerice, nedavno je američki veleposlanik Patrick Moon izražavajući razočarenje ponašanjem političkih lidera u BiH poručio kako će doći trenutak "kada će se morati skloniti s puta i dozvoliti novim liderima da dođu“.
Nije se teško složiti s činjenicom da među bosanskohercegovačkim političkim vođama postoje individue koje su nedorasle za uhvatiti se u koštac sa nagomilanim zamršenostima. Također je kristalno jasno da je domaća javnost zahvaćena zamorom od sadašnjih političkih lidera i stoga priželjkuje kadrovska osvježenja. Takva vrsta raspoloženja nije nikakva posebnost Bosne i Hercegovine, slična se nezadovoljstva pojavljuju i u mnogo sređenijim zemljama te glasači na biračkim mjestima odlučuju kome će dati povjerenje. Nerijetko zaoštrene političke nesuglasice znaju dovesti i do izvanrednih, odnosno prijevremenih izbora koji rezultiraju relaksiranjem napetosti.
Međutim, iskustvo nas podučava kako u vrtlogu bosanskohercegovačkih komplikacija nije dovoljna samo promjena stranaka i njihovih vođa na vlasti. Bacanjem pogleda unazad, u posljednjih 18 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma rezulati izbora, ma kakvi oni bili, nisu proizvodili relaksirajući učinak. Gotovo redovito nakon svakih izbora u BiH situacija je postajala nezgodnija i nagomilavale su se nove količine frustracija.
Valja podsjetiti kako su svojedobno utrošene goleme količine energije ne bi li se u Republici Srpskoj s vlasti maknuo „omraženi Karadžićev SDS“ jer će, kako su isticali zagovornici takvih želja, novo entitetsko vodstvo biti kooperativnije. Malo sutra! Na vlast u Republici Srpskoj došla je stranka socijaldemokratskog naziva, to jest SNSD Milorada Dodika (svojedobnog ljubimca međunarodne zajednice). I što se dogodilo? Vladajuća palica Dodikova SNSD-a učvrstila je Republiku Srpsku, te su, u bošnjačkim pa i hrvatskim ali i u međunarodnim krugovima, zamrli glasovi kojima bi se problematiziralo postojanje tog entiteta. Pod patronatom SNSD-a, to također ne treba smetnuti sa uma, za dopredsjednika RS-a je bez glasačke potpore Hrvata instaliran Emil Vlajki iz reda hrvatskog naroda.
U jednakoj mjeri priželjkivan je odlazak s vlasti Alijinog (Izetebengović) SDA kojem je zamjerano da želi tronacionalnu Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u zemlju „temeljnog“ bošnjačkog naroda. Zagovornici takvih orjentacija širili su očekivanja da će svrgavanje SDA s vlasti proizvesti relaksirajući učinak u BiH, a posebice u Federaciji BiH pridonijeti unaprijeđenju bošnjačko-hrvatskih odnosa. Malo sutra! Na vlasti se umjesto SDA, ustoličila stranka također socijaldemokrastkog naziva, odnosno SDP Zlatka Lagumdžije (favorita međunarodne zajednice). I što se desilo? Pod SDP-ovom „platformaškom“ vlašću, zaoštrili su se međuentitetski odnosi a Hrvati su poniženi brutalnije no ikada nakon završetka rata. U tu vlast su instalirane one hrvatske stranke i dužnosnici koji nemaju većinsku glasačku potporu Hrvata. Takvo gaženje glasačke volje Hrvata u BiH, kakvo je prakticirao SDP, nije se usudio poduzeti ni Alija niti njegov SDA.
Ništa manje nije priželjkivano ni micanje iz vlasti HDZ-a, a zagovornici takvih projekcija su propagirali stajalište kako je za Hrvate u BiH svatko bolji od HDZ-a. Treba primjetiti kako HDZ BiH nakon završetka rata jeste demonstrirao nesnalažljivost, glavinjanja pa i posrnuća kojima se ne može udjeljivati pljesak odobravanja. No, to ne znači kako treba odbaciti glasačku volju Hrvata u BiH, jer se onda obezvrijeđuje suština demokracije – pravo na odabir pomoću glasačkih listića. Arhitekti nametanja alternative HDZ-u BiH, mimo glasačke volje Hrvata, uspjeli su za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda većinom bišnjačkim glasovima u dva mandata instalirati Željka Komšića koji je na tu dužnost izabran kao kandidat SDP-a, ali je nedavno napustio tu stranku vidjevši da mu ona više ne omogućava manipulativno stjecanje vlasti. Kreatori stvaranja „platformaške“ vlasti pronašli su među Hrvatima „alternativu“ u onima koje na biralištima nisu podržali Hrvati. I Komšića i „ platformašku“ vlast su na ovaj ili onaj način simpatizirale i međunarodne strukture očekujući da će njihovim mehaničkim usađivanjem u vlast biti amortizirano nezadovoljstvo Hrvata zbog neravnopravnosti. Malo sutra! „Platformaška“ vlast i Komšić još su više produbili obespravljenost Hrvata i producirali najveću poslijeratnu političku krizu u BiH. „Platformaška“ vlast je kolektivni promašaj svih onih koji su u njoj sudjelovali ili je podupirali.
Treba primjetiti kako su dvije tobože nenacionalne i navodno socijaldemokratske stranke - SNSD i SDP, koje su svrgnule s vlasti Srpsku demokratsku stranku (SDS) i Stranku demokratske akcije (SDA), zapravo dolaskom na vlast dotano ojačale upravo nacionalnu (srpsku) orijentaciju Republike Srpske i bošnjačku dominaciju nad Hrvatima u Federaciji BiH.
Dakle, stranke koje se smatraju socijaldemokratskim, a SDP za sebe drži da je tobože i multietnička, nisu se pretvorile u dio rješenja političkih napetosti u BiH nego su postale dio problema. Drukčije rečeno, u BiH su već odigravani filmovi micanja s vlasti „omraženih“ radi instaliranja i međunarodnoj zajednici poželjnih „socijaldemokratskih“ i „umjerenijih“ stranaka, ali to nije pridonijelo konsolidaciji neprilika nego su one dodatno umnožene. Stoga zagovaranje „sklanjanja s puta“ sadašnjih političkih vođa može lijepo zvučati, ali samo to i ništa više. Ključni problem Bosne i Hercegovine je njezin dvoentitetski Daytonsk i ustroj, upravo on fabricira i političke elite i političke lidere kakve imamo u BiH. Daytonski sporazum jeste zaustavio oružani rat, ali se pretvorio u tvornicu za proizvodnju političkih ratovanja koja iz godine u godinu bijesne sve jačom snagom. Daytonski sporazum jeste ona pozadinska sila koja sputava ustoličavanje ravnopravnosti hrvatskog sa ostala dva naroda u BiH. Nijedan napor da se stanje u BiH konsolidira neće uspjeti ako se umjesto fingirane ne uspostavi stvarna nacionalna ravnopravnost. Stoga se zagovaranje isključivo kadrovskih promjena, bez zadiranja u Daytonsku strukturu BiH, ima smatrati produciranjem nepromjenjivosti. Za Bosnu i Hercegovinu se prilijepilo mnoštvo zagonetnih okolnosti koje su pohranjene u Daytonskom sporazumu.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
14. 08. 2013.