29
Wed, Jan

Pejo Gašparević
Typography

za posavinu pise pejoHoće li se Balkan stabilizirati ili će se nastaviti njegovo geopolitičko čerupanje? Takva se dilema zabada sve dublje u promišljanja o budućnosti jugoistočnog dijela Europe.

Piše: Pejo Gašparević

Javno dostupna razmišljanja pokazuju kako se umnažaju nepoznanice glede geopolitičke budućnosti Balkana.  Istovremeno su i sve učestalija sastančenja na kojima se razmatra geopolitička sudbina Balkana.   

Britanski tjednik The Economist u suradnji s hrvatskim Ministarstvom vanjskih i europskih poslova organizirao je ovog tjedna u Splitu konferenciju o gospodarskom razvitku i eurointegracijama jugositočnog dijela Europe a tema je naslovljena u formi pitanja „Mogu li političke, gospodarske i poslovne integracije biti katalizator rasta“?

U tako zamišljenom summitu naslućivao sam i njegovu pozadinsku geopolitičku dimenziju. Pošto geopolitika sve  snažnije  preplavljuje moje preokupacije odlučio sam se za temeljito praćenje ove međunarodne konferencije u reprezentativnom hotelu Le Merdien Lav.  

Na aktualnu međusobnu uzročno-posljedičnu vezu gospodarstva i geopolitike u svojoj je diskusiji pozornost skrenuo  Peter Tabak, ekonomist zadužen za Hrvatsku, Srbiju i Rusiju u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD). Tabak je upozorio kako će ove godine biti gospodarskih nepovoljnosti „zbog geopolitičkog utjecaja onoga što se događa u vezi krize Ukrajine i Rusije“.  

Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić je istaknula kako zemlje jugoistočne Europe moraju steći sposobnost i snagu za preuzimanje odgovornosti, kako je rekla, „za ovaj dio Europe a to nije mala stvar jer činjenica je da su mnoge nestabilnosti i ratovi počinjali upravo u ovom dijelu Europe“.

„Integracija u Europsku uniju za zemlje jugoistočne Europe dodatno je važna jer smo u različitim formama bili u ratu u 90-im godinama i sada nam treba tema oko koje možemo novim naraštajima ostavljati bolje nasljedstvo nego što je konflikt a Europska unija je upravo takva tema“, kazala je Pusić.  

Jasno je da iz njezinih riječi provjerava stajalište kako situiranje jugoistočnog dijela Europe u Europsku uniju može biti preventivni instrument za sprječavanje eventualno budućih ratova na Balkanu.  

Ratovi se vode zbog teritorija a teritorijalne ambicije su pokretači geopolitičkih zamisli. Narodski rečeno, geopolitikom se utvrđuje na kojem će teritoriju netko gazdovati i ostvarivati gospodarski profit.

Albanski ministar vanjskih poslova Ditmir Bushati je na summitu u Splitu upozorio kako glede sigurnosti na zapadnom Balkanu ne postoji jedinstvo, te da na stanje u toj regiji utječu krize u Ukraijini i na Bliskom istoku i stvaranje Islamske države (ISIL). „Zapadni Balkan bi mogao postati poligon za utakmicu Europske unije i drugih aktera i zato stvari treba sagledavati kroz geopolitičke aspekte a Europska unija treba osigurati svoj južni bok“, istaknuo je Bushati.

Drukčije rečeno, albanski ministar vanjskih poslova (ne)izravno poziva  Europu da na Balkanu osigura svoj „južni bok“ ukoliko želi spriječiti ruske geopolitičke planove na Balkanu i širenje ISIL-ovskih  geopolitičkih pretenzija na europske prostore.

Mene je osobno zanimalo stajalište srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića o geopolitičkim perspektivama njegove zemlje. Postavio sam mu sljedeće pitanje: „Gospodine ministre, Srbija se nalazi pred geopolitičkim izazovom. S jedne strane Vi izražavate spremnost za uključivanje u europske integracije ali ne i u NATO, a s druge strane imate povijesni sentiment Srba prema Rusiji. Kako ćete u budućnosti odgovoriti na taj izazov“?

Dačić je najprije odgovorio kako će Srbija postupiti „vrlo racionalno“, a zatim takvo stajalište obrazložio na sljedeći način: „Što se tiče toga, mi nemamo nikakvih dilema jer Srbija kao svoj strateški vanjskopolitički cilj ima članstvo u Europskoj uniji. To podrazumijeva da se trudimo istovremeno njegovati dobre odnose sa drugim zemljama koje nisu članice Europske unije a naročito sa zemljama koje jesu naši tradicionalni prijatelji. Ali, to partnerstvo i prijateljstvo s tim zemljama nije takvo da je ono protiv našeg ulaska u Europsku uniju niti, pak, oni  od nas to traže“. Nedvojbeno da su Dačićeve formulacije kako uz članstvo u Europskoj uniji Srbija istodobno želi njegovati dobre odnose „sa drugim zemljama koje nisu članice EU“ a posebice sa zemljama koje su „tradicionalni prijatelji“ Srbije adresirane na Rusiju.

Primjetno je kako Dačić spominje isključivo integraciju Srbije u EU te da ponovno ne spominje NATO. Dačićevo objašnjenje kako „tradicionalni prijatelj“ Srbije, to jest Rusija, nije protiv ulaska Srbije u EU niti to od Srbije traži, zapravo baca svjetlo na geopolitičku kombinatoriku kojom  se ne sprječava priključenje Srbije u Europsku uniju ali se ne daje „zeleno svjetlo“ za njeno vojno udruživanje s NATO-om. Izvore takve kombinatorike treba tražiti u Moskvi. Takvo pozicioniranje Srbije iz perspektive geopolitičkih simpatizera Rusije može biti interpretirano kao Srbijanska žilavost koja se opire vojnom uključivanju u NATO-a, ali istodobno kod zagovornika euroatlantizma takva Srbijanska težnja može biti ocijenjenja i kao luksuz, odnosno  sjedenje na dvije stolice – prozapadnoj i proruskoj. Upitno je hoće li euroatlantisti biti spremni trpjeti takav geopolitički luksuz koji miriše na oživljavanje duha „nesvrstanosti“ iz vremena hladnorastavske podjele Europe, ili će, pak, nevidljivi upravljači globalnih procesa prakticirati taktiku strpljivog usisavanja Srbije i u vojne zapadne strukture bez naglih lomova koji bi mogli izazvati otpor javnog mnijenja u Srbiji.

Za razliku od Srbije, koja bi s jedne strane konzumirala pogodnosti Europske unije a s druge strane sklonost Rusiji bez integriranja u NATO, Crna Gora nema dvojbi, ona hoće članstvo i u EU i u NATO-u.

Crnogorski  ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je geopolitičku ambiciju svoje zemlje na splitskom summitu artikulirao ovako:“Europska unija i NATO dvije su strane istog puta za Crnu Goru. Članstvo Crne Gore u Europskoj  uniji i NATO-u doprinosi stabilnosti cijele regije ali i cijelog Mediterana“.

Čini se, kako ovovremene glavne geopolitičke utakmice na Balkanu još nisu odigrane.

Za GIP piše Pejo Gašparević
29. ožujka 2015.{jathumbnail off}