20
Mon, Jan

Pejo Gašparević
Typography

Kakve se novosti  mogu očekivati od nove predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović?  U svojem slojevitom inauguracijskom govoru Grabar-Kitarović je na poseban način  spomenula i Bosnu i Hercegovinu zauzimajući se za ravnopravnost Hrvatskog naroda u njoj.  

kolinda prisega1

Piše: Pejo Gašparević

Prethodnici Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkoj dužnosti Ivo Josipović i Stjepan Mesić za vrijem svojih mandata također su spominjali BiH, ali su to radili na bljeđi i manje poduzetan način no što je to učinila nova predsjednica.   

Stoga se ovom prigodom  čini potrebnim analitički razmotriti sadržaj dijela njenog govora koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

„Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva jest i položaj Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“, naglasila je Grabar-Kitarović.

Isticanjem kako je jedan  od „najvažnijih“ vanjskopolitičkih ciljeva položaj Hrvata u BiH najavljuju se povećane političko-diplomatskih ambicija službenog Zagreba u pomaganju Hrvatskom narodu u BiH.  

Dakle, ne radi se tek o retoričkoj, odnosno načelnoj potpori Hrvatima u BiH kakve smo se godinama nagledali i naslušali, nego je ovaj put u središte poruke stavljeno kako je to jedan od “najvažnijih“ ciljeva.  

Tako dizajniranom porukom probuđuju se nadanja Hrvata u BiH da će se ukloniti njihova očigledna neravnopravnost u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.

„Bosnu i Hercegovinu vidim kao državu triju jednakopravnih konstitutivnih naroda - Srba, Bošnjaka i Hrvata.

Želim svesrdno pomoći kako bi BiH učvrstila svoju državnost na temelju pune jednakopravnosti konstitutivnih naroda i o tome ću posebno skrbiti“, istaknula je Grabar-Kitarović.  

Treba primijetiti kako u ovim rečenicama Grabar-Kitarović govori u prvom licu jednine što signalizira da bi  zauzimanje za ravnopravnost triju konstitutivnih naroda u BiH  moglo biti dio njenog osobnog angažmana, pa i lobiranja, u međunarodnim institucijama.

Taj detalj može biti od iznimne važnosti jer ona posjeduje respektabilno diplomatsko iskustvo i razvila je  mnoga poznanstva u međunarodnim institucijama službujući najprije kao ministrica vanjskih poslova RH, zatim i veleposlanica u Washingtonu, a napokon i kao pomoćnica za javnu diplomaciju Glavnog tajnika NATO-a.  

U tom kontekstu  njezine riječi kako će svesrdno pomagati Bosni i Hercegovini da „učvrsti svoju državnost na temelju pune jednakopravnosti konstitutivnih naroda“ dobijaju dodatnu težinu jer se učvršćivanje državnosti  BiH vidi na temelju „pune“ jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Bez „pune“ ravnopravnosti konstitutivnih naroda nema nijačanja državnosti BiH. Traženje  „pune“ ravnopravnost konstitutivnih naroda u BiH znači ujedno i odbacivanje gaženja jednakopravnosti koje je prakticirano   bošnjačkim izborom člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željka Komšića i  uspostavom „platformaške“ vlasti u koju su instalirani bošnjačkoj eliti podobni Hrvati i stranke a ne oni za koje je većinski glasovao Hrvatski narod.

„Puna“ ravnopravnost triju konstituvnih naroda u BiH također znači i nepriznavanje RS- ovskog modela  prakticiranog postavljanjem Emila Vlajkija za dopredsjednika tog entiteta iz reda Hrvatskog naroda ali za kojeg Hrvati nisu glasovali.

Zagovaranje „pune“ ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH može se, na poseban način, shvatiti i kao poruka političkim čelnicima Hrvata u BiH da se emancipiraju od bilo kakvih političkih kombinatorika koje bi mogle biti percipirane kao probošnjačke ili prosrpske jer i takve igrarije doprinose slabljenju političke snage Hrvata u BiH.  

Kad se to kaže, onda treba razlikovati nužnost suradnje i razvijanja partnerstva Hrvata sa predstavnicima Bošnjaka i Srba, od upadanja u zamke kojima se Hrvate baca u Bošnjačke ili Srpske političke mreže.  

Jednako tako treba primijetiti kako zbog nepostojanja institucionalne zaštite Hrvati u BiH nemaju mehanizme zaštite od Bošnjačkih ili Srpskih pretenzija, te protivno njihovoj volji mogu  biti gurnuti u labirinte u kojima ih politički znaju svojatati katkad Bošnjaci a katkad  Srbi.

Znakovito je da  nova predsjednica Republike Hrvatske u svojem  jezgrovitom i iznimno izbalansiranom inauguracijskom govoru nije spominjala nikakav  „region“, nego je koristila sintagme „suradnja sa susjedima“, „prostor jugoistočne Europe“ i  „države jugoistočne Europe“.

Pri tomu je istaknula kako će Hrvatska svoju vanjsku politiku voditi „kroz suradnju sa saveznicima unutar EU-a i NATO-a“ i kroz „suradnju sa susjedima“.

„Naš trajni strateški nacionalni interes ostaje uključivanje cijelog prostora jugoistočne Europe u Europske i Euroatlanske integracije jer svaka druga opcija produljuje neizvjesnost i u konačnici može voditi obnovi crta podjela i razdvajanja“, rekla je Grabar-Kitarović.

U ovom slučaju ona govori u množini koristeći sintagmu „naš trajni strateški nacionalni interes“ je uključivanje „cijelog prostora jugoistočne Europe u Europske i Euroatlanske integracije“. U ovako dizajniranoj poruci primjetni su geopolitički proplamsaji u kojima se razaznaje stajalište izrečeno u množini („naš“) kako „cijeli prostor“ jugoistočne Europe treba biti uključen u Europsku uniju i NATO te bi „svaka druga opcija“ produljivala neizvjesnost i u konačnici mogla voditi „obnovi crta podjela i razdvajanja“.

Drukčije rečeno „cijeli prostor“ jugoistočne Europe bi neuključivanjem u Euroatlanske integracije  bio izručen „drugim opcijama“ i „obnovi crta podjela i razdvajanja“.

Koje su to „druge opcije“ i „obnove crta podjela i razdvajanja“? Točan odgovor nije teško dati. „Druge opcije“ za „cijeli prostor“ jugoistočne Europe su bacanje tog prostora u rusku interesnu sferu, a od nedavno  pretenzije na „cijeli prostor“ jugoistočne Europe neskriveno pokazuju i kreatori stvaranja kalifata.  

Upozorenje na eventualnu „obnovu crta podjela i razdvajanja“ znači da bi moglo doći do oživljavanja hladnoratovskih podjela  koje su se intenzivno očitovale upravo na „cijelom prostoru“ jugoistočne Europe koji je za vrijeme hladnoratovske ere bio „razdvojen“ od ostatka Europe i gurnut u Sovjetsko geopolitčko carstvo.

Bivša Jugoslavija je bila instrument pomoću kojeg se povećavao istočnjački, to jest Sovjetski utjecaj na Balkanu a istodobno sprječavao prodor Zapada na Balkan.

Bivšom Jugoslavijom Balkan je otuđivan od Europe.

Geopolitički neosviještene političke ali i medijske strukture na prostoru bivše Jugoslavije zadnjih nekoliko godina uporno pokušavaju afirmirati pojam „regiona“ koji na prikriven način, zapravo, lukavo funkcionira kao svojevrsna zamjena za pojam propale Jugoslavije.

Ustoličavati pojam „region“ znači sudjelovati, možda i ne htijući (kako tko), u proizvodnji obnavljanja onih geopolitičkih stanja koja su civilizacijski unazađivala Balkan.

Etabliranje pojma „region“  je slabašna orijentacija geopolitički zapuštenih.

Pejo Gašparević
15. veljače 2015.{jathumbnail off}