Pejo Gašparević
Typography

miroslav bulesicTko su komunistički talibani? To pitanje nije lišeno važnosti potrage za odgvorom unatoč činjenici da je pad komunizma označen gotovo prije četvrt stoljeća rušenjem Berlinskog zida 1989. godine koji je ustoličavao polistoljetnu postojanost te neljudske ideologije na tlu srednje i jugositočne Europe.

Piše: Pejo Gašparević

Novo svjetlo na zloćudnost komunizma bačeno je 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni na velikom euharistijskom slavlju beatifikacije sluge Božjega istarskog svećenika i mučenika Miroslava Bulešića. Papin izaslanik i prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato je prilikom proglašenja Bulešića Blaženim pročitao apostolkso pismo Pape Franje u kojem se naglašava da Papa „posavjetovavši se sa Zborom za proglašenje svetih i apostolskom vlašću dopušta da se časni Sluga Božji Miroslav Bulešić....od sada naziva blaženikom“.

U svojoj homiliju kardinal Amato je precizno opisao okrutan način na koji su komunisti ubili Bulišića sljedećim riječima: “Svi zločini iz mržnje prema vjeri su odvratni, ali okolnosti ubojstva vašeg don Miroslava Bulešića su posebno odurne. Dobro je sjetiti se ovog događaja, ne iz želje za osvetom, nego radi pouke da se Kajinov čin nikada više ne ponovi. Mučeništvo našeg Blaženika dogodilo se 24. kolovoza 1947. u Lanišću, u sjevernoj Istri. Te je nedjelje bila predviđena krizma u župi, ali su kružile glasine da će biti spriječena. Stoga je odlučeno da se misa slavi ranije, u osam umjesto u devet sati. Unatoč strahu i nekim izgredima izvan crkve, krizma je uredno podijeljena i djeca su se sa svojom rodbinom vratila kući.

Nedugo zatim je u župnu kuću, nasrnula razularena skupina pristaša komunističkog režima koja je, u prisutnosti milicionera, psujući počela rušiti i razbijati staklo, posuđe, crkveno ruho, i uništavati sve pred sobom. U tom paklenom kaosu nasilnici su iskaljivali bijes na don Mira, divljački ga batinajući i svom silinom udarajući njime o zid. Mladi svećenik okrvavljen i unakažen zazvao je više puta: ‘Isuse, primi dušu moju.’  Na kraju su ga pritisnuli na pod, jedan od zlostavljača iz džepa je izvadio nož te njime don Bulešića više puta ubo u vrat. Krv je briznula iz rana i poprskala zid sobe slijevajući se po podu. Ubojica je izašao krvavih ruku i oprao ih na pojilu za stoku. Na sudskome procesu je bio oslobođen”.    

Iščitavanje ovog opisa usmjerava na nepobitan zaključa: don Miroslava Bulešića ubili su komunistički talibani.

Postoje li danas Gospodnje 2013. godine  komunistički talibani?  Kako ih prepoznati? Načalnim sagledavanjem javnog, političkog i medijskog života nudi nam se odgovor koji opominje kako je komunistički talibanizam još uvijek živ, ali djeluje sofisticirano prikrivajću „mekom“, tobože demokratskom retorikom svoju talibansku ćud.

U ovo vremene se komunističke talibane mogu svrstati oni bivši „crvenopartijaši“ koji su se  nakon pada Berlinskog zida usidrili u novim partijama od „lijevog“ do „desnog“ spektra, a koji pozadinski brenzaju diskusije o komunističkim zločinima i ograđivanje tih partija ili njihovih dijelova od komunističkog zla.

U društvo sadašnjih komunističkih talibana plasirali su se i oni koji spriječavaju otvaranje Udbinih arhiva radi doznavanja cjelovitije istine o nehumanoj naravi komunističkog režima, ali i oni koji se protive izručenju  Njemačkoj bivšeg Udbinog čelnika Josipa Perkovića (slučaj „Lex Perković) kojeg se tereti za umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. godine na tlu Njemačke.

U klubu sadašnjih komunističkih talibana svakako ima mjesta i za one koji u državnim institucijama drže portret komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine, u vezi ratnih zarobljenika, dužnosnicima Ozne naredio: “Pobiti!“ I napokon, titulu ovovremenih komunističkih talibana mogu ponijeti i oni  medijski djelatnici infiltrirani u medijske kuće, koji sofisticiranim instrumentarijem svjesno eskiviraju, a nerijetko i izravno koče, otvaranje kompetentne rasprave o razmjerama komunističkih zločina. U  komunističke talibane ni u kom slučaju ne mogu se ubrojati bivši članovi komnunističke partije koji su u to članstvo ušli nabijeni naivnošću, needuciranošću a poneki i privremeno  zavedeni lažnim komunističkim idealima, ali koji se nisu ogriješili, nisu nikoga cinkarili i koji su sačuvali svoj ljudski integritet i dostojastvo. I koji su se, srećom, iskreno  oslobodili „ crvenih“  iluzija.

Takozvana komunistička idila, za kakvom žale još neosviješteni i needucirani, nije samonikla pojava, ona je kreirana s točno ciljanom svrhom radi preuzimanja vlasti na krajnje zlouopotrijebljavajući nači. Za ilustraciju takve kvalifikacije može poslužiti govor nekadašnjeg Titovog bliskog suradnika Moše Pijade na prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942. godine u Bihaću. Evo citata iz tog gvora: „...potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...”

Moša Pijade je u “onom” režimu kroz školski sustav djeci i mladeži predstavljan kao uzor vrlog komuniste, duh komunističke partije. No, ovaj njegov govor iz 1942. godine dokumentira da je Moša Pijade bio komunistička talibančina. I ne samo on! Bilo ih je kao pljeve.

Za GIP piše Pejo Gašparević
28. rujna 2013. godine