Nedavno uhićenje Josipa Boljkovca, kojeg se tereti za likvidaciju civila, stvara razloge da se na temelju dokumentiranih ubojstava baci svjetlo na partizansko-komunističke zločine.
Piše: Pejo Gašparević
Boljkovca se, kao bivšega šefa karlovačkog Odjela za zaštitu naroda (OZNA), tereti da je po zapovjednoj odgovornosti kriv za uhićenje većeg broja civila na području Duge Rese i okolnih mjesta te likvidaciju 21 civila u svibnju 1945. godine. Tereti ga se za ratni zločin protiv civilnog stanovništva jer je kršeći pravila međunarodnog prava „naredio ubijanje civilnog stanovništva“. Reakcije na ovakvu optužbu protiv Boljkovca izvukle su na javnu pozornicu u Hrvatskoj činjenicu kako u lijevo-liberalnom političkom, medijskom i intelektualnom miljeu još uvijek postoje uvriježena stajališta da su komunistički zličini tek „ekscesi“ ili „pojedinačni incident“, ali da je komunizam bio, tobože, human.
Znakovito je s koliko upornosti protagonisti takvog amnestiranja komunističkih zločina zanemaruju dokumente Europske unije (EU) koji govore suprotno. Ništa manje nije znakovita i upornost upravo onih koji kršeći dokumente EU-a, u kojima se osuđuju komunistički zločini, istodobno sebe prikazuju kao tobožnje neprikosnovene promotore europskih vrijednosti. To je paradoks koji zavrijeđuje da se u njegovo tumačenje za riječ jave psiholozi i pokušaju odgonetnuti - kako se istodobno može zagovarati ono što se vlastitim primjerom krši.
Takav profil tzv. europejaca žilavo se ukorijenio u medijima i javnom životu uopće u zemljama nastalim raspadom komunističke Jugoslavije. Njih se može prepoznati po dijeljenju recepata za sve nedaće i probleme, ali bez da se i jednom riječju problematizira komunizam. Advokati komunizma i prešućivači zločina te ideologije, raspršili su se i po mnogim strankama - i vladajućim i oporbenim, kočeći njihovu demokratizaciju. Stoga se čini neophodnim napraviti kratku inventuru nekoliko glavnih međunarodnih dokumenata koji naglašavaju potrebu raščiš ć avanja s komunističkom prošlošću.
Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, iz 2009. godine, poziva na uspostavljanje platforme za Europsko sjećanje i savjest i pružanje podrške za umrežavanje i suradnju među nacionalnim istraživačkim institutima specijaliziranim u predmetu totalitarne povijesti, kao i za stvaranje jednog pan-europskog dokumentacijskog središta (memorijalnog) za sve žrtve svih totalitarnih režima. Europski je parlament, kako se ističe u ovoj Rezoluciji, „uvjeren da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“.
Skupština Vijeća Europe je 2006. godine usvojila posebnu Rezoluciju kojom se izražava potreba „za međunarodnom osoudom zločina totalitarnih komunističkih režima“.
„Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma)“, naglašava se u ovom dokumentu te se upozorava da je „zbog toga svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba“. Pri tomu se poziva sve komunističke i post-komunističke stranke, koje to još nisu učinile, da „ponovno ocjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude“.
A Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 1996. godine zagovaraju se mjere za „uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava“. Tom Rezolucijom se izričito naglašava da „stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani“, te da bi „pojedinci koji su počinili zločinačka djela tijekom komunističkog režima, trebali biti tuženi i kažnjeni po standardnom kaznenom zakoniku“. Također se ovom Rezolucijom poziva na uvođenje administrativnih mjera, odnosno „zakona o lustraciji i dekomunizaciji“ za osobe koje su „držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima i podržavale ih“, a svrha je tih mjera, kako je pojašnjeno, „isključiti osobe iz državnih službi ukoliko im se ne može vjerovati“. Osim toga ovom se Rezolucijom traži i „otvaranje dokumenata tajnih službi za javnu istragu u nekim bivšim totalitarnim komunističkim zemljama“.
Ove tri Rezolucije Europskog parlamenta i Vijeća Europe na posve konkretan način ustrajavaju na raskidu s komunističkom prošlošću. Niti jedna zemlja na prostoru bivše Jugoslavije nije u cijelosti ispunila obveze iz ovih rezolucija. Ruku na srce, treba se priznati da su Slovenija, a zatim i Hrvatska otišle najdalje u istraživanju komunističkih zločina. U tim su zemljama uspostavljeni i instituti, koji su potpomognuti državnim proračunskim sredstvima, a u kojima se kvalificirani stručnjaci bave proučavanjem „crnila“ komunizma. Bosna i Hercegovina je i u tom pogledu zapuštena, nema nikakvog opipljivog državno-institucionalnog poticaja za iole temeljitije raskrinkavanje komunističkih zločina. Niti u jednoj zemlji, nastaloj raspadom bivše Jugoslavije, protagoniste komunizma i komunističkih navika se ne mazi u toj mjeri kao što je to slučaj u BiH. Nepobitna ilustracija za takvo stajalište je portret komunističkog diktatora Josipa Broza Tita u uredu Željka Komšića člana Predsjedništva BiH, najvišeg državnog tijela.
Širiteljima teze da je komunizam bio navodno dobar, te da su u njemu činjeni tek pojedinačni „ekscesi“, nemilosrdno se suprostavlja „Manifest komunističke partije“ Karla Marxa i Friedricha Engelsa u kojem stoji: „Komunisti s prezirom odbijaju kriti svoje poglede i namjere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.
Dakle, u srži komunizma je, kako su to naveli Marx i Engels, „nasilno rušenje čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“. Ako se u politici postupa metodom „nasilnog rušenja“, onda je to, s jedne strane, apsolutna negacija demokracije, ali i, s druge strane, prakticiranje terora. Svidjelo se to netkomu ili ne, ova Marxova i Engeslova „nasilnička“ smjernica udjeljena komunizmu dokazuje da je komunizam dubinski bio poredak terora. Žalosti činjenica da se derivati takvih navika mogu primjetiti i u aktualnoj političkoj praksi, primjerice u BiH. Ponizno postavljam pitanje – je li poništavanje većinske glasačke volje Hrvata u BiH u režiji SDP-ove „platformaške“ koalicije nasilje nad izbornom opredjeljenjem jednog naroga? Točan odgovor glasi – jeste!
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
13. 11. 2011.