Skorašnjim službenim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju (EU), zakazanim a 1. srpnja 2013. godine, stvara se posve nova geopolitička okolnost u ovom dijelu svijeta kojeg se naziva Jugoistočna Europa. Stjecanjem punopravnog članstva u EU Hrvatska će, nakon Slovenije, biti druga država nastala na području bivše Jugoslavije koja se u cijelosti uključila u euroatlanske strukture (EU i NATO-savez), ili kako ju se popularno zove – zapadnu hemisferu.
Piše: Pejo Gašparević
No, političko i vojno pozicioniranje Hrvatske u zapadnu hemisferu je, sa stajališta regije, mnogo je važnija činjenica no što je to bio slučaj pri takvom integriranju Slovenije prije jednog deseteljeća. Zašto? Odgovor nije teško pronaći: zato što Hrvatska, za razliku od Slovenije, graniči s nestabilnom i rovitom Bosnom i Hercegovinom, te sa napetom Srbijom zbog proturiječnosti glede Kosova, ali sa Crnom Gorom.
Svako od tih triju državnih područja-BiH, Srbije i Crne Gore, na ovaj ili onaj način predmetom je geopolitičkih ambicija koje se ne podudaraju sa euroatlanskim (euronatoovskim) okrupnjavanjem. Nije tajna da bi Rusija pod svoje geopolitičko okrilje rado vratila Srbiju, te makar Republiku Srpsku (RS) u Bosni i Hercegovini, a u Crnoj Gori vidi kakvu-takvu prigodu ostavrenja višestoljetnog ruskog sna o izlasku na toplo more.
U Bosni i Hercegovini je glede geoplitičkog situiranja situacija dodatno usložnjena jer se na njenom području hrvaju tri geopolitičke tenedencije: euroatlanska, proruska i proturska. Euroatlanska (auronatoovska) tendencija, čiji su zagovornici Hrvati, Bošnjaci i međunarodne strukture priželjkuje da BiH ubrzano slijedi Hrvatsku i Sloveniju ka njenom učlanjenju u NATO-savez i EU.
Ovdje je nužna jedna digresija: Bošnjaci ne zaziru od eurotalanskih integracija BiH ali s primjetnom težnjom da se što je moguće više geopolitički usidre i u Turske ambicije oživljavanja neoosmanzima, odnosno Otomanskog imperija.
Tursko članstvo u NATO-a savezu olakšava opredjeljenje Bošnjaka za taj savez, ali Turska zbog manjka demokračičnosti, gledajući iz sadašnje perspektive, nije ni blizu ulaska u Europsku uniju što, eventualno, može imati komplicirajući učinak na Bošnjake a posljedično tomu i na BiH pri njezinom ušaltavanju u zapadnu hemisferu.
Takvu tendenciju u BiH, u kojoj se katkad čini da postoji veća zagledanost u Tursku nego u EU, možemo smatrati proturskom s prizvukom panislamizma. Srbi, kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji ne skrivaju svoje oklijevanje za uključivanje u EU i NATO, ispoljavajući u sve većoj mjeri svoju privrženost obnavljanju ruskih tendecija.
U ovoj se dualnosti geopolitičkih ambicija – proeuroatlanskih i proruskih, dolazi do kapije krupnijih rivalstava. U ovom analitičkom uratku usredotočit ćemo se, načelno, na one aspekte tih rivalstava koja mogu odjekivati u BiH i susjednim zemljama.
Utjecajni ruski geopolitičar Aleksandar Dugin žustri je zagovornik stavaranja, kako ga je nazvao, euroazijastv a pod ravnanjem Rusije a koje bi se svom silinom suprostavio auroatlantizmu, odnosno Zapadu. Dugin to definira ovako: „U širem smislu riječi euroazijstvo predstavlja glavni pojam: povijesno i geografski obuhvaća čitav svijet izuzev Zapadnog sektora – vojno i strateški zemlje koje se s neodobravanjem odnose spram ekspanionističke politike SAD-a i njihovih saveznika u NATO-u“.
Po Duginovom tumačenju euroazijci i atlantisti (zapadnjaci op.a.) „međusobno su suprostavljeni“ te će upravo „bitka euroazijaca i atlantista odrediti povijesni izgled 21. stoljeća“.
„Euroazijski kontinentalni pojas obuhvaća četiri velika prostora: Eurooazijsku uniju (s Rusijom, zemljama CIS-a iz bivšega SSSR-a, te pojedinim zemljama Istočne Europe), zemlje kontinentalnog islama, Indiju i Kinu“, poručuje Dugin.
Razvidno je da Dugin zagovara antizapadnu homogenizaciju većeg dijela svijeta i, što je za Balkan važno, u tu se antizapadnu homogenizaciju priziva i „pojedine zemlje Istočne Europe“. Bez osobitog naprezanja može se sa sigurnošću ustvrditi kako se pri Dugonovu spominjanju „pojedinih zemalja Istočne Europe“, koje bi bile protuzapadno usmjerene, misli i na Srbiju, Crnu Goru, ali i na entitet Republike Srpske u BiH.
No, s druge strane svoju geopolitičku priču zidaju i Amerikanci. Voditelj američkog obavještajno-analitičkog središta „Stratfor“ George Friedman (Džordž Fridman) ističe kako Sjedinjene Američke Države neće skrštenih ruku promatrati ruske geopolitičke pretenzije prema Europi.
Friedman geopolitički Europu situira na ovakav način:“Ruska strategija usmjerena je na jačenje ovisnosti Europe od ruskih resursa. Teoretski, to će dovesti do povećanja utjecaja Rusije i smanjenja rizika za njenu nacionalnu sigurnost. Druga strana te strategije je – da se ograniči izbor Europljanima, uključujući i Tursku. Drugim riječima Rusija ne želi da Europi budu dostupni vanjski izvori izvan kontrole Moskve. U novonastaloj situaciji , ograničavanje utjecaja Rusije po cijelom opsegu njenih granica i stabilizacija prozapadnih država ulazi u sferu direktnih interesa Sjedinjenih Američkih Država“.Iz ovog Fridmanovog geopolitičkog sagledavanja jasno se šalje poruka da SAD nisu zahvaćene malaksalošću.
Naprotiv, nazire se novi američki geopolitički dinamizam koji se učituje u Friedmanovim riječima kako „ograničavanje utjecaja Rusije po cijelom opsegu njenih granica i stabilizacija prozapadnih država ulazi u sferu direktnih interesa SAD-a“.
Posebice se čini važnim uočiti američko zagovaranje „stabilizacije prozapadnih država“ te da to ulazi u sferu „direktnih interesa SAD-a“. Prevede li se ta priča na okolnosti u BiH onda ju se može iščitavati i kao najavu pojačanog Američkog angažmana na uključivanju BiH u euroatlanske strukture i pretvaranju BiH u „prozapadnu državu“. Drukčije rečeno Amerikanci se ne mire sa eventualnim prizivanjem, makar i dijela BiH, u euroazijske šeme kojima bi gospodarila Rusija.
Ovakvo razumijevanje euroatlanskih, odnosno američkih geopolitičkih stremljenja zahtjeva od političkih čelnika Hrvata u BiH, zapravo HDZ-a BiH, pojačanu opreznost i konzumiranje poteza koji neće stvarati percepciju o „prekomjernom“ savezništvu sa vodstvom RS-a što se može protumačiti i kao eventualno upadanje u „euroazijske“ geopolitičke ralje.
Također i politički dužnosnici Hrvata u BiH koji su se, mimo većinske glasačke potpore Hrvata u BiH, bili brzopleto zalijepili za „platformašku“ vlast u aranžmanu bošnjačkih stranaka – SDP-a i SDA, izložili su se stvaranju percepcije da su dio projekta koji pod krinkom multietničnosti i multikulturalnosti želi u BiH prošvercati oživaljavanje Otomanskog gazde.
Ruku na srce treba istaknuti kako je nedostatak institucionalne ravnopravnosti kumovao zapadanju Hrvata u BiH u geopolitička koprcanja u kojima se katkad nepromišljeno, metaforički rečeno, grizao mamac rizičnog svojstva s još rizičnijim implikacijama
Nadolazeće geopolitičke okolnosti traže veću političku proračunatost. I da ne bude zabune, ovaj ponizni pokušaj analitičkog zaoravanja dublje od površine i šire od suženosti završimo porukom: Hrvati u BiH trebaju razvijati političku suradnju te unaprijeđivati prijateljstvo i pomirbu i sa Srbima i sa Bošnjacima i sa svima ostalima ali – BEZ GUBLJENJA SAMOSVOJNOSTI!
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
19. lipnja 2013.