26
Sun, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipKakve informacije pruža nedolazak ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije na svečani ručak u čast hrvatskog premijera Zorana Milanovića za njegove prve službene posjete  BiH otkako je izabran na kancelarsku dužnost?

Piše: Pejo Gašparević

Načelno govoreći Lagumdžija ima pravo ne odazvati se na svečani ručak, jednako kao što  druge zvanice imaju pravo doći na takav susret. Treba primjetiti kako su svečani ručkovi  političara ipak događaji nižeg diplomatskog ranga, važniji su službeni susreti državnih čelništava.

U konkretnom slučaju to znači kako su bili važniji  susreti hrvatskog premijera Milanovića sa predsjedateljem Vijeća ministara BiH Vjekoslavom Bevandom i tročlanim državnim predsjedništvom BiH,  nego njegovo (ne)suretanje s ministrom vanjskih poslova BiH Lagumdžijom. 

Ministarska Lagumdžijina dužnost ipak nije u rangu s premijerskom dužnošću Milanovića. No, i Lagumdžija je visokoprofilirani političar te se za njegov bojkot ručka s premijerom susjedne Hrvatske može reći da  nije u s kladu s diplomatskim bontonom. 

Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izrazila je žaljenje zbog Lagumdžijinog postupka. „Mislim da je pogriješio“, rekla je Pusić glede Lagumdžijinog nedolaska na ručak s Milanovićem.

  Lagumdžija svoj postupak opravdava riječima  da je službeni Milanovićev posjet Bosni i Hercegovini „isuviše nacionalno obojen“.  Milanović pak, s druge strane, traži  da se prema Hrvatima u BiH postupa „fer i pošteno“ kako bi oni bili ravnopravni s drugim narodima. 

Čuđenje izaziva Lagumdžijina dijagnoza da se „isuviše nacionalno obojenim“ smatra zauzimanje za ravnopravnost nekog naroda, u ovom slučaju Hrvata u BiH.  Takvom ocjenom Lagumdžija nas  obavještava kako u njemu još uvijek čuči ideolog boljševičko-komunističkih navika koji  ne dopušta političko tematiziranje  nacionalne neravnopravnosti Hrvata u BiH. 

Ima svrhe  podsjetiti kako su  komunisti  za vrijeme Titova diktatorskog režima sasijecali svaki pokušaj upozoravanja na neravnopravni položaj hrvatskog naroda u bivšoj Jugoslaviji. Komunisti nisu dozvoljavali višestranačke izbore  nego su odabirali  vlast po podobnosti kakva je njima odgovarala.

U sadašnjoj BiH, istini za volju,  postoje izbori, ali Lagumdžijin SDP,  koristeći „rupe“ u zakonu, instalira  u komunističkoj maniri  u Federaciji BiH  vlast od podobnih a ne onih hrvatskih dužnosnika koji su dobili većinsku glasačku potporu Hrvata.

Nemoguće je u BiH ustoličiti međunacionalni sklad, ako se gazi pravo jednog naroda da ga predstavljaju na glasačkim mjestima izabrani, a ne nametnuti dužnosnici.


Odbijanjem ručka s hrvatskim premijerom Milanovićem, Lagumdžija je također pružio informaciju  da, pod maskom multietničnosti, on učvršćuje poziciju bošnjačkog vođe, koji eto pokazuje „mišiće“ onima u Zagrebu. 

U toj mimikriji Lagumdžiji SDP služi kao instrument za kreiranje slike o tobožnjoj njegovoj  multietničnosti. Naziv „socijaldemokratski“ u ušima dijela publike u BiH, ali i međunarodnih nadziratelja,  odzvanja primamljivo  i povećava upotrijebnu vrijednost SDP-a,  unatač činjenici što je ta stranka u svojoj srži prožeta promicanjem bošnjačkih interesa. 

Međunarodni kontrolori,  kako oni javno eksponirani tako i oni koji  djeluju iz pozadine,  toleriraju, ali zbog svojih interesa koji imaju i globalnije motive,  da se kroz „socijaldemokratsku“ političku organizaciju u BiH švercuje bošnjačka stvar, nauštrb Hrvata. 

Zapravo, ispod široke plime događanja u BiH, teku diskretne struje međunarodnih organizacija koje nerijetko daju smjer političkim gibanjima.  U politici nem a slučajnosti, a ukoliko se i dogode - tako je bilo programirano.


Što trebaju uraditi Hrvati u BiH da bi se izbavili iz politički impotentne situacije?
Najprije se nužnim čini osmisliti politički prodoran  plan za predstojeće lokalne izbore. Okolnosti nameću  imperativ zajedničkog izlaska na izbore hrvatskih stranaka u svim onim općinama gdje Hrvati nisu većinsko pučanstvo.  Dubinski cilj bi mogao glasiti: uđi u vlast gdje god je to moguće.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
28. 2. 2012.